Komemoracija kod spomen-obilježja 'Slomljeni pejzaž' održana je pod pokroviteljstvom Vlade RH. Lederer je ubijen snajperom 10. kolovoza 1991. dok je na Baniji bilježio istinu o Domovinskom ratu.
Snajperski metak koji je u kasno poslijepodne 10. kolovoza 1991. godine usmrtio Gordana Lederera, snimatelja Hrvatske radiotelevizije dok je kamerom pratio hrvatske borce na Pounju, obilježen je u ponedjeljak na Čukur brdu iznad Hrvatske Kostajnice, točno 35 godina nakon pogibije koja je zaledila redakciju i postala simbolom cijene dokumentiranja Domovinskog rata.
Komemoracija kod spomen-obilježja "Slomljeni pejzaž" započela je u 10 sati pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, okupivši dužnosnike, kolege i poštovatelje Ledererova rada, a cijeli je događaj izravno prenosio Četvrti program Hrvatske televizije. Nakon izvođenja himne, minute šutnje, polaganja vijenaca i prigodne molitve, okupljenima su se obratili gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Dalibor Bišćan, zamjenik sisačko-moslavačkog župana Mihael Jurić te izaslanik predsjednika Vlade, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
Lederer je smrtno pogođen usred žestokih srpskih napada, dok je snimao akciju hrvatskih snaga na području Pounja, njegov posljednji novinarski zadatak na Baniji zauvijek je utisnut u kolektivno sjećanje kao svjedočanstvo opasnosti s kojom su se ratni reporteri svakodnevno suočavali. Kao ratni snimatelj, kamerom je izvještavao s brojnih bojišta diljem Hrvatske, od Kruševa, Kijeva i Knina do Lovinca, Pakraca i Vinkovaca.
Ipak, posebno mjesto u toj ostavštini zauzimaju legendarna "Banijska ratna praskozorja", kadrovi koji su svojom dokumentarnom autentičnošću i estetskom vrijednošću ostali jedna od najdojmljivijih uspomena na ratno vrijeme, svjedočeći ne samo o stradanju nego i o snimateljskom umijeću koje je Lederer donio na prvu crtu bojišnice.
Rođen u Zagrebu 21. travnja 1958. godine, Lederer je svoj umjetnički put gradio istražujući medije koji su se na prvi pogled činili nespojivima, filmsko i televizijsko snimanje diplomirao je 1989. na Akademiji dramskih umjetnosti, a paralelno je od 1986. studirao arheologiju na Filozofskom fakultetu, da bi iste 1989. upisao i poslijediplomski studij u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, s naglaskom na kulturnu povijest istočnojadranske obale.
Prije nego što je ratna kamera definirala njegovu sudbinu, Lederer je ostavio značajan trag u filmskoj umjetnosti, još 1986. sa suradnikom Mojmirom Koničem suautorski režira i snima kratkometražni animirano-eksperimentalni film "Maybridge i comp.", koji je na 33. Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu osvojio nagradu ASIFA-e za najbolji debitantski film. Uz to, film je iste godine nagrađen i Prvomajskom nagradom Sveučilišta te nagradom Sedam sekretara SKOJA-a. Radio je i kao asistent trik-snimatelja na dugometražnim animiranim klasicima "Čudesna šuma" i "Čarobnjakov šešir" redatelja Mladena Blažekovića, a surađivao je i na multimedijskim projektima Borisa Bakala, uključujući "Stolpnik" i "22 prizora smrti".
Stalni posao kamermana na Hrvatskoj televiziji prihvaća 1989. godine, gdje se dokazao ne samo kao snimatelj nego i kao scenarist i autor, s Draženom Šimićem ostvario je dvogodišnju plodnu suradnju, a javnost je zapamtila njegove autorske priloge iz arheologije i povijesti te putopise poput "Bunja" i "Uskršnji običaji u Velikoj Hrvatskoj". Godine 1990. snima dokumentarni film "Tunguska katastrofa" s redateljem Željkom Belićem, a početkom 1991. svoju kameru nosi i na iransko-iračko ratište, svega nekoliko mjeseci prije nego što će i sam stradati na domaćem bojištu, dokumentirajući rat koji je upravo zahvaćao njegovu zemlju. Već 1988. godine postao je član Društva filmskih radnika, a tijekom plodne 1990. realizirao je i intrigantan miniserijal "Agramer Historische Videozeitung – Posljednja počivališta starih purgera", uz priloge "Najstarije Topusko" i "Vodeničarstvo u Zagrebu".
