Umirovljeni brigadir Stjepan Domjanić, zamjenik zapovjednika smjera napada 2. gardijske brigade 'Gromovi', u ekskluzivnom intervjuu za Zagreb.info otkriva nepoznate detalje s početka operacije koja je promijenila tijek Domovinskog rata.
Vojno-redarstvena operacija Oluja, čija se obljetnica obilježava upravo danas, 5. kolovoza 2026. godine, ostaje urezana u nacionalno pamćenje kao ključna prekretnica Domovinskog rata. Tom je operacijom oslobođen velik dio okupiranog hrvatskog teritorija, a njezin je završetak otvorio put mirnoj reintegraciji i konačnoj uspostavi teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske.
O dramatičnim trenucima prvog dana, težini borbi i gubitku suboraca za Zagreb.info progovorio je umirovljeni brigadir Stjepan Domjanić, koji je u to vrijeme bio zamjenik zapovjednika smjera napada 2. gardijske brigade 'Gromovi'.
Domjanić se prisjeća kako je sve počelo u ranim jutarnjim satima. "Krenuli smo ujutro oko dva sata sa postrojbama preko Letovanskog mosta, bio sam tamo i pratio svaku postrojbu, jer je do 5 sati ujutro trebala biti na svojim pozicijama i spremna za borbeno djelovanje, za napad", rekao je za Zagreb.info. Teška oružja, poput tenkova i haubica, već su danima bila na pozicijama.
Brigadir opisuje žestinu prvih okršaja: "Počelo je u 5, mi smo imali jedno tri četiri sata borbi, baš se tuklo, jer se srpska teritorijalna obrana nije povlačila. Oni su odlučili žestoko braniti, tako je to bilo dosta teško." Povlačenje srpskih snaga počelo je tek oko 9:30 sati. Njegova je brigada djelovala na dva smjera: glavnom preko Šestan brda prema Gornjoj Bačugi i pomoćnom prema Mošćenici, gdje je bilo mnogo žrtava. Cilj je bio dovesti Petrinju u poluokruženje i prisiliti neprijatelja na predaju.
U operaciji u kojoj je sudjelovalo gotovo 200.000 pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga, napadajući iz tridesetak smjerova, gubici su bili neminovni. Domjanić ističe da najteži trenutak nije bila sama borba, već večernja analiza prvog dana.
"Najteži trenutak koji sam doživio u brigadi je bio na kraju dana, navečer kada smo se skupili mi zapovjednici i kada smo analizirali što smo napravili, tko je stradao, koliko je ranjenih i kada su se počeli nabrajati onda nije bilo lako, to ostane trajno u tebi", prisjeća se. Tada je saznao za pogibiju zapovjednika pješačke bojne Predraga Matanovića i zapovjednika satnije Ive Hrge, koji su stradali na njegovom smjeru.
U danima prije operacije vladala je neizvjesnost. Domjanić otkriva da su sedam dana bili u pripravnosti, pitajući se "hoće li oni na visokom političkom vrhu dogovoriti da Hrvatska vojska ne ide u napad". Unatoč tome, moral je bio na vrhuncu. "Svi su željeli da se to odradi, nitko se nije bojao, to je profesionalna postrojba. Svatko je od nas znao da može stradati, svatko od nas", naglašava.
Iako se nadao brzom uspjehu, priznaje da je u jednom trenutku imao i sumnje. "Ali sam zamislio jesmo li mi nešto započeli da ne možemo izvršiti, jer mi smo bili na takvom smjeru da nismo imali informacija." Vijest o padu Knina, koju mu je javio zapovjednik brigade, danas general Zvonko Peternel, bila je trenutak čistog olakšanja. "'Štef, Knin je pao'. Onda od sreće možeš zaplakati", prisjeća se Domjanić.
Drugog dana operacije ostvareno je oko 80 posto planiranih ciljeva, a oslobođeni su brojni gradovi, uključujući Petrinju, Glinu, Kostajnicu, Slunj, Gračac, Drniš i Obrovac. U cijeloj operaciji poginulo je 196 pripadnika Hrvatske vojske, a više od 1.100 ih je ranjeno.
Godišnjica i dalje budi snažne emocije. "Svaka godina je emotivna, kao da se jučer dogodilo. Bude se neke emocije, sjetiš se svega, da si mogao stradati, jer neki su dečki poginuli zadnji dan", kaže Domjanić. Osvrćući se na prazne prostore između Zagreba i Dalmacije, zaključuje: "Tu su nekada živjeli ljudi, ali ti ljudi su bili izmanipulirani 90-ih i korišteni i na kraju izdani. Oluja je, možemo zaključiti nakon trideset godina, bila posljedica jer se Hrvatska morala braniti."
