Na obljetnicu Oluje sjećamo se neispričanih priča o hrabrim pojedincima čija su djela ostala u sjeni. Dok jedan heroj nije dočekao slobodu svog sela, drugi je godinama šutio o svojoj ključnoj ulozi u predaji cijelog neprijateljskog korpusa.
Uz obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, u javnost izlaze priče o herojima čija su djela često ostajala nedovoljno prepoznata. Dva odvojena, ali sudbinski povezana svjedočanstva osvjetljavaju ljudsku i vojničku dimenziju te ključne operacije. S jedne strane, tu je potresna priča o Darku Liscu Foxyju, legendarnom junaku 2. brigade Gromovi, koji je poginuo prvog dana Oluje oslobađajući svoje selo. S druge strane, izranjaju detalji o generalu Miljenku Crnjcu, zapovjedniku Zbornog područja Karlovac, čija je presudna uloga u predaji 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine desetljećima bila u sjeni drugog generala.
Darko Lisac Foxy bio je istaknuti pripadnik izviđačko-diverzantske satnije. Na pragu punoljetnosti otišao je u rat i vrlo brzo spoznao sav njegov užas prolazeći kroz teške bojišnice na Banovini. Kroz cijeli rat davao je sve što jedan heroj može dati, a njegova sudbina tragično je zapečaćena prvog dana operacije Oluja. Kako se navodi u izvoru, čim je akcija započela, pojurio je osloboditi svoje rodno mjesto, ali slobodu nije dočekao.
Dok se u javnom prostoru zasluge za predaju 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine, koji je brojao oko 5000 vojnika pod zapovjedništvom pukovnika Čedomira Bulata, uglavnom pripisuju generalu Petru Stipetiću, suborci generala Miljenka Crnjca tvrde drugačije. Oni ističu da je upravo Crnjac, kao zapovjednik Zbornog područja Karlovac, predvodio cijelu operaciju zarobljavanja na liniji dugoj 180 kilometara od Kupe do Kapele. General Ljubo Ćesić Rojs često je isticao da je Crnjac "školski primjer" vojnika koji je odradio najteži operativni dio posla, dok je slavu pokupio Stipetić, što smatra nepravdom nanesenom od kasnijih političkih struktura.
Ključnu ulogu u procesu predaje imao je i pukovnik Tihomir Brckan, voditelj Ureda za odnose s UN-om i EEZ-om, koji je u rat ušao s 31 godinom. On je još 1992. godine zapovjednicima 21. korpusa obećao sigurnost ako se odluče na predaju. "Njihovim zapovjednicima 1992. rekao sam da ćemo biti tu kad se odluče predati i zajamčio im sigurnost. Tada su se na to nasmijali, a 1995. predaja se stvarno dogodila. Uloga generala Miljenka Crnjca bila je izuzetna", prisjetio se Brckan, dodajući da je možda i važniju ulogu imao general Pavao Miljavac.
Brckan je otkrio i kronologiju pregovora koji su prethodili samoj Oluji. Centralna, državna komisija organizirala je sastanak u Turnju 13. siječnja 1994. godine, na kojem su s hrvatske strane sudjelovali general Stipetić, a u ime pobunjenih Srba pukovnik Kosta Novaković. Brckan je objasnio da je to bila potvrda procjene iz 1991. o potrebi pregovaranja kao oblika specijalnog rata. Do sredine ožujka 1994. održano je osam sastanaka svih razina u Turnju i Vojnovcu.
Prvog dana Oluje, 4. kolovoza 1995., Brckanov ured namjerno je širio dezinformacije među međunarodnim promatračima o navodnoj predaji dijela neprijateljskih postrojbi kako bi se stvorila panika i srušio moral. Istog dana poslana je poruka Komandi 21. kordunskog korpusa o spremnosti za razgovor o predaji. Odgovor je stigao već oko 18 sati, uz uvjet dogovora o primirju. Šest sati kasnije stigla je potvrđena informacija o spremnosti za pregovore o predaji kompletnog korpusa, a susret Brckana i srpskog potpukovnika Slobodana Lazarevića zakazan je za 5. kolovoza u 3.30 u Turnju.
Prvi sastanak je propao, a zamjenik zapovjednika Zbornog područja Karlovac, Ivo Polović, odbio je dati dozvolu za nastavak aktivnosti, tvrdeći da nemaju ovlasti. Unatoč tome, odlučeno je da se s pregovorima nastavlja na vlastitu odgovornost. Brckan je otkrio da su vjerovali kako će pregovarači s obje strane biti likvidirani.
Nakon što je Zagreb preuzeo kontrolu nad procesom, Brckan i časnik za vezu Kasunić 7. kolovoza 1995. upućeni su u Sisak generalu Stipetiću. Brckan svjedoči da je Stipetić otezao, čekajući poteze UN-ovih generala, Kanađanina Petersa i Francuza, koji su navodno imali veze s pukovnikom Bulatom i ministrom unutrašnjih poslova RSK Tošom Pajićem. "Ni Stipetić nije vjerovao kad su mu to naši časnici predočili. To otezanje bilo je čista krađa vremena", rekao je Brckan.
Situaciju je dodatno kompliciralo više od 50.000 izbjeglica koje su zakrčile cestu Topusko, Glina, stvarajući živi zid između hrvatskih postrojbi i 21. korpusa. Zapovjednik UNPROFOR-a za Sjever, ukrajinski general Mokrenac, upozorio je Brckana da je nekome cilj uvući Hrvatsku vojsku u sukob s korpusom i potaknuti stradanje civila. Nakon što je Stipetić odobrio napad, u 14.30 visoki časnici pozdravili su Brckana i Kasunića. "Potom smo Bulata odveli Stipetiću, koji je bio dalje od nas, iza crte razdvajanja, te mu je Bulat predao svoj 21. korpus", opisao je Brckan završni čin predaje 8. kolovoza 1995. godine, kojom je Oluja i završila.
General Miljenko Crnjac, danas 65-godišnjak u teškom zdravstvenom stanju, u rodnom požeškom kraju ima status neupitnog heroja. Bio je prvi ratni zapovjednik 123. požeške brigade, formirane u jesen 1991., koja je do kraja te godine oslobodila okupirani zapadni dio općine Požega i zauzela položaje prema Pakracu do Španovice. Početkom 1992. premješten je u Zagreb na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku, a kasnije je obnašao i dužnosti pomoćnika glavnog inspektora HV-a te pomoćnika ministra za personalne poslove. Tijekom Oluje, kao najmlađi general, postrojbe pod njegovim zapovjedništvom probile su se do Slunja i izašle na granicu s BiH. Od 12. ožujka 1996. bio je pročelnik vojnog kabineta predsjednika Franje Tuđmana, a dobio je i čin general-pukovnika. Iako su suborci svjesni Stipetićevih ogromnih zasluga, jedan upućeni sugovornik zaključuje: "Naravno da je Stipetić imao ogromne zasluge, ali nije baš sve fer ni pošteno, pogotovo kad se zanemaruju zasluge Crnjca i Miljavca."
Njegova supruga Ružica, koja se brine o njemu, potvrdila je da je Crnjac nepokretan i jedva može komunicirati, dok njegovi suborci s vremena na vrijeme javno istupaju tražeći da se valoriziraju njegova djela i dodijele mu odgovarajuća priznanja.
