U satiričnoj kolumni N1, Boris Dežulović katalogizira više od četvrt stoljeća dug običaj ustaških aktera koji mokrenjem označavaju teritorij po antifašističkim spomenicima.
Boris Dežulović u svojoj kolumni na N1, objavljenoj 29. srpnja 2026., analizira višegodišnji fenomen javnog mokrenja na antifašističke spomenike u Hrvatskoj, nazivajući ga 'državotvornim pišanjem'. Povod je postavljanje dvadeset plastičnih kemijskih zahoda tik ispred spomen-parka Šubićevac, na mjestu gdje su 1941. i 1942. talijanski fašisti strijeljali 42 partizana, među kojima i Rade Končar. Zahode je, kako navodi Dežulović, ondje smjestila tvrtka Infinite Show, organizator nadolazećeg koncerta Marka Perkovića Thompsona na obližnjem stadionu.
Dežulović podsjeća da je prvi dokumentirani slučaj bio 6. svibnja 2000., kada je Biserka Legradić iz Hrvatskog Blagaja, predstavivši se kao majka poginulog branitelja, čučnula na spomenik žrtvama ustaškog masakra u Veljunu i izgovorila: "Skinula sam gaće i pišala po njihovu spomeniku! Ovo je Hrvatska, i ako ja hoću pišati po bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat ću!" Otkrilo se kasnije, piše kolumnist, da joj sin nije bio branitelj te da je prošla nekažnjeno.
Od tada su ustaški akteri višekratno ponavljali slične poteze. Uoči Dana pobjede 2011. grupa iz HSP-a Čakovca popišala se po istom spomeniku. Na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2019., Branimir Sablić snimio je sebe kako mokri po spomen-kosturnici u Sinjskom parku Đardin, uz riječi: "Ja Branimir Sablić stara ustaša evo ja ću in se na ovi partizanski dan sa ovin svojin ustaškin kurcon lipo ovde popišat..." Dražen Keleminec i drugi su 2021. podigli šator pokraj spomenika u Srbu i danima mokrili po spomen-području, dok je početkom 2026. muškarac iz Koprivnice snimljen kako piša po spomeniku palim partizanima u Slatini, za što je prema Prekršajnom sudu kažnjen s tek 50 eura.
Kolumnist ističe jedini slučaj strogog sankcioniranja, onaj Tomislava Merčepa. Dana 10. ožujka 1997. u Splitu je, kako opisuje Dežulović, 'nabio slamnati šešir i spustio hlače' te mokrio po gredicama cvijeća na fotomontaži Feral Tribunea. Splitski prekršajni sud kaznio ga je s 50.000 kuna, uz obrazloženje da su 'pripadnici hrvatskog naroda vjekovno pripadaju ne samo prostorno, nego i civilizacijski i kulturno srednjoeuropskim zemljama... pa je opisana radnja pobudila osjećaj gađenja i revolta'. Kaznu je, međutim, platila redakcija Ferala, a prijavitelj Neven Jurica, tadašnji predstojnik Vladinog Ureda za priopćavanje, taj je novac, tvrdi Dežulović, kasnije kao ambasador pri UN-u koristio za večere, kozmetiku i avionske karte.
Dežulović povlači i povijesnu paralelu s Anđelkom Brajkovićem, koji je 1971. s Mirom Barešićem ubio veleposlanika SFRJ u Švedskoj Aleksandra Rolovića. Na suđenju u Stockholmu Brajković je izjavio: "Ruke su mi bile okrvavljene, jer je njemu svuda tekla krv, pa sam prišao prozoru, popišao se na krvave ruke i obrisao ih o zavjesu." Tom slikom Dežulović poentira kako su 'teritorij obilježen, a ruke ostale čiste', kritizirajući vlast koja, s jedne strane, takve aktere nagrađuje stanom i poslom, a s druge blago kažnjava one koji obredno mokre po povijesnim spomenicima.
Vraćajući se na Šubićevac i stihove uklesane u spomen-ploču ("za tvoje proljeće - život svoj sam dao"), Dežulović zaključuje satiričnom parafrazom: "za tvoje proljeće - pišao sam i srao". Komentirajući kako su suvremeni 'šupci' pronašli način da ne izazovu 'gađenje i revolt' skrivajući se u 'mobilnim kemijskim zahodima po svojoj mjeri', kolumnist na kraju doziva prkosni glas izvana: "Pišajte u prsa, šupci!"
