Stručnjaci upozoravaju da ubojstvo vlastitog djeteta gotovo nikad nije izoliran čin, već završna faza dugotrajnog nasilja ili psihičke krize, a analiza hrvatskih slučajeva otkriva zabrinjavajuće obrasce i propuste sustava.
Kada roditelj usmrti vlastito dijete, to se naziva filicidom i predstavlja jedan od najtežih i najšokantnijih oblika nasilja u društvu, jer izravno narušava osnovno načelo da roditelj pruža zaštitu svome djetetu. Premda je ovo kazneno djelo rijetko, njegove posljedice duboko traumatiziraju kako obitelj, tako i cijelo društvo. Stručnjaci ističu da filicid gotovo nikada ne nastaje "iznenada", nego mu često prethode dugotrajno obiteljsko nasilje, psihičke teškoće roditelja, prijetnje, socijalna izolacija, partnerski sukobi, zanemarivanje djece ili raniji kontakti sa sustavom socijalne skrbi i policijom.
Ovaj zločin prisutan je još od antičkih vremena, a tema filicida pojavljuje se i u književnosti i mitologiji. Najpoznatiji slučaj je Medeja, koja je, prema grčkoj mitologiji, ubila svoju djecu kako bi se osvetila svome suprugu Jazonu. Euripid u svojoj tragediji opisuje Medeju kroz potpuno suprotstavljene okolnosti i osjećaje, njezinu mržnju prema Jazonu i želju za osvetom, zbog čega je Zbor, sastavljen od žena iz Korinta, istovremeno užasnut i očaran njome.
Američki psihijatar Phillip Resnick stvorio je jednu od najpoznatijih podjela filicida, razlikujući nekoliko glavnih kategorija. Altruistički filicid javlja se kada roditelj vjeruje da spašava dijete od patnje ili opasnosti, često povezan s teškom depresijom. Psihotični filicid povezan je s halucinacijama ili gubitkom kontakta sa stvarnošću, a najpoznatiji primjer je Andrea Yates iz SAD-a, koja je utopila petero djece tijekom teške postporođajne psihoze. Filicid neželjenog djeteta najčešće je povezan s novorođenčadi i skrivenom trudnoćom, dok slučajni filicid nastaje kao posljedica zlostavljanja bez izravne namjere ubojstva. Posebno je opasan osvetnički filicid, gdje jedan roditelj ubija dijete kako bi kaznio ili emocionalno uništio drugog roditelja, a povezan je s prekidima veza, ljubomorom i borbom za skrbništvo.
Stručna literatura pokazuje da su mnogi počinitelji filicida prethodno bili nasilni prema partnerici ili djeci. Kod muških počinitelja češće se pojavljuju posesivnost, ljubomora, potreba za kontrolom i osveta nakon prekida veze, dok se kod žena češće spominju teška depresija, psihoza, socijalna izolacija i postporođajni poremećaji. Iako se filicid često povezuje s psihičkim poremećajima, istraživanja ukazuju da nisu svi počinitelji psihotični, neki postupaju promišljeno i prikrivaju nasilje.
Poseban oblik ekstremnog nasilja jest takozvano obiteljsko uništenje, odnosno ubojstvo cijele obitelji od strane jednog člana, najčešće muškarca. Motivi često uključuju osjećaj propasti, financijske poteškoće, gubitak statusa ili želju za potpunom kontrolom. No ima i iznimaka: jedna stravična tragedija iz travnja 2026. još potresa gradić Catanzaro na jugu Italije. S balkona je majka bacila svoju bebu staru četiri mjeseca, dijete od četiri godine i kćer od šest godina, nakon čega je i sama skočila. Majka i dvoje mlađe djece umrli su na mjestu događaja, dok je najstarija djevojčica preživjela pad, ali je u kritičnom stanju. Otac i suprug, koji je spavao u stanu, nije primijetio ništa sve dok ga nije probudila galama s ulice.
Hrvatska je posljednjih godina zabilježila niz potresnih slučajeva filicida i teškog zlostavljanja djece. Austrijski državljanin Harold Kopitz sa 57 godina u zagrebačkim Mlinovima 2021. godine ubio je svoje troje djece, stavivši im 30 tableta diazepama u topli kakao. Na zagrebačkom Županijskom sudu dobio je nepravomoćnu kaznu od 50 godina zatvora, a 2022. godine si je oduzeo život u zatvoru.
Godine 2019. pedesetpetogodišnji Josip Rođak tijekom noći bacio je svoje četvero malodobne djece s balkona kuće na Pagu. Djeca u dobi od tri, pet, sedam i osam godina, zahvaljujući brzoj liječničkoj intervenciji, preživjela su, iako su bila teško ozlijeđena. Sudac Ivan Marković, u obrazloženju presude, rekao je da je Rođak bio bitno smanjeno ubrojiv zbog nakupljanja tekućine u moždanoj ovojnici. Kazna mu je bila 30 godina zatvora.
U Klaićevoj bolnici 4. travnja 2021. godine, liječnici su isključili aparate za malu Nikoll Mekaj nakon što su izgubili bitku za njezin život. Dijete je preminulo jer ju je premlatila vlastita majka. Majka Mirela osuđena je na 13 godina, a otac Danijel na 7 godina zatvora. Ministarstvo je 2022. godine prvi put u povijesti podnijelo kaznene prijave protiv dvije psihologinje i jedne socijalne radnice iz CZSS-a Nova Gradiška zbog sumnje na nesavjestan rad, ali do sada nema podataka o osuđujućoj presudi.
Niz drugih slučajeva dodatno osvjetljava razmjere problema: 2024. godine u Međimurju je umrlo malo dijete nakon dugotrajnog zanemarivanja; 2021. godine dvogodišnje dijete dovezeno je u Klaićevu s teškim ozljedama koje su upućivale na kronično fizičko nasilje; 2022. godine u Puli je otac teško ozlijedio malo dijete tijekom obiteljskog nasilja; 2020. godine u Slavoniji je maloljetno dijete umrlo nakon dugotrajnog zanemarivanja; 2019. godine u Rijeci je majka tijekom psihičke krize pokušala usmrtiti dijete i sebe; 2023. godine u Varaždinu otkriven je slučaj dugotrajnog fizičkog kažnjavanja djece; 2025. godine u Zagrebu je otac toliko snažno tresao bebu da je dijete zadobilo frakturu lubanje i krvarenje u mozgu; a 2022. godine prolaznici su prijavili muškarca koji je zlostavljao curicu u Zagrebu.
Stručnjaci naglašavaju da se mnogi slučajevi mogu spriječiti. Prevencija uključuje rano otkrivanje nasilja, suradnju policije, škola i socijalne skrbi, liječenje psihičkih poremećaja, zaštitu žrtava obiteljskog nasilja i ozbiljno shvaćanje prijetnji djeci. Posebno se ističe potreba za procjenom rizika u obiteljima s nasiljem, praćenjem prijetnji ubojstvom i samoubojstvom te boljom zaštitom djece tijekom konfliktnog razvoda ili prekida veze.
Filicid je jedan od najekstremnijih oblika obiteljskog nasilja, a uzroci su složena kombinacija psiholoških, društvenih i obiteljskih faktora. Suvremena istraživanja upozoravaju da filicid često nije izoliran čin, nego završna faza dugotrajnog nasilja, kontrole, psihičke krize ili raspada obiteljskih odnosa. Zato stručnjaci naglašavaju važnost ranog prepoznavanja rizika i učinkovitije institucionalne zaštite djece.
