Na 31. godišnjicu oslobođenja u operaciji Oluja, u Hrvatskoj Dubici održana je komemoracija za 137 života utkanih u temelje samostalne Hrvatske, uz potresna svjedočanstva obitelji čiji najmiliji još nisu pronađeni.
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, u Hrvatskoj Dubici je 4. kolovoza 2026. obilježena 31. godišnjica oslobođenja u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja". Ovo mjesto, prva oslobođena općina u Sisačko-moslavačkoj županiji, prisjetilo se svojih stradalih stanovnika i hrvatskih branitelja čija su imena uklesana u spomenik.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved istaknuo je razmjere žrtve ovog kraja. "S područja Hrvatske Dubice 137 života utkano je u temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske, a 39 imena uklesanih u ovaj kamen, hrvatskih branitelja, koji su branili Hrvatsku Dubicu i oslobađali u vojno-redarstvenim operacijama \"Oluja\"", izjavio je Medved.
Komemoracija je bila prilika za prisjećanje suboraca na dramatične trenutke s početka Oluje. Bivši načelnik Željko Tomašić opisao je prijelaz preko Save koji je neprijatelja uhvatio nespremnog. "Trnci me i sada prolaze. Trebalo je vidjeti to jutro kako s čamcima nestajemo u magli. Druga strana nije ni osjetila da smo prošli. Kada smo prošli onda je nastao \"faight\"", rekao je Tomašić.
Zlatko Kramarić, operativac Zbornog područja Bjelovar, prisjetio se scene koja je izgledala poput filmskog kadra. "To je kao u ratnim filmovima bilo, ljudi ulaze u čamce, Sava široka, izmaglica. Tiho veslaju na drugu stranu, a ovi prelaze preko željezničkog mosta. Prilično je stresno bilo", kazao je Kramarić.
Iza svakog broja stoje osobne tragedije. Ankica Krajči, koja je 1991. kao šesnaestogodišnjakinja izbjegla, još uvijek traga za ocem. "Imala sam onda 16. godina, kada sam izbjegla i kada je tata ostao. Zadnji put sam ga vidjela 13. rujna 1991. godine. Uvijek smo se nadali da ćemo ga naći negdje, da ga sahranimo, ali ništa od toga", izjavila je Krajči.
Sličnu agoniju prošla je i Ljiljana Šuštić, udovica poginulog branitelja. Njezin suprug ubijen je 1991., no obitelj ga nije mogla dostojno pokopati sve do oslobođenja. "Ni supruga nismo pokopali četiri godine. Nakon četiri godine, kad je oslobođeno, tek onda smo našli kosti. Sahranjen je 1995., a poginuo je 1991. godine", rekla je Šuštić.
Stanovnici Hrvatske Dubice naglašavaju kako će njihovo mjesto biti potpuno oslobođeno tek kada se pronađu tijela svih koji su za njega dali život, prenosi HRT.
