Dok se izdaju stotine tisuća dozvola strancima, umirovljenici s 40 godina staža za rad dulji od 20 sati tjedno gube polovicu mirovine. Istovremeno, OECD-ov pritisak najavljuje dizanje dobne granice na 67 i više godina.
Hrvatska bilježi povijesno nisku nezaposlenost. U lipnju 2026. registrirana stopa pala je na 3,3 posto, a anketna, koja se može uspoređivati s ostatkom Europske unije, iznosi 5,6 posto. Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje ostalo je 62.000 ljudi, od kojih je znatan dio strukturno nezapošljiv. U Istri je ta brojka još dramatičnija i iznosi 1,9 posto, što znači da je gotovo nemoguće pronaći slobodnog radnika.
Kako bi se popunila rupa na tržištu rada, država se okrenula masovnom uvozu. Tijekom 2024. izdano je 206.529 dozvola za boravak i rad, pretežito u sektorima graditeljstva i turizma. Godinu kasnije, nakon što je administracija namjerno usporena i pooštrena, brojka se spustila na približno 170 tisuća. Kad bi nestalo priljeva iz BiH, Srbije, Nepala, Indije i Filipina, zastali bi ključni dijelovi gospodarstva, od logistike do prerađivačke industrije.
Paradoksalno, zemlja koja uvozi šestoznamenkasti broj ljudi s drugog kraja svijeta istodobno zakonski sputava domaću radnu snagu koja poznaje jezik i prilike: vlastite umirovljenike. Od otprilike 1,23 milijuna ljudi koji primaju mirovinu, radi ih tek nešto više od 50 tisuća. Krajem prošle godine bilo je svega 36 tisuća zaposlenih starijih od 65 godina. Podaci Eurostata otkrivaju da čak 89,4 posto zaposlenih umirovljenika u Hrvatskoj radi u nepunom radnom vremenu, što je najveći udio u cijeloj Uniji. To nije posljedica mentaliteta, već izravan rezultat restriktivnih propisa. Za usporedbu, udio zaposlenih u toj dobnoj skupini u Estoniji doseže 17,6 posto, u Latviji 14,5, a u Litvi 12,6 posto.
Od 1. siječnja 2026. na snazi su izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju koje se predstavljaju kao iskorak. Umirovljenik stariji od 65 godina sada formalno može raditi puno radno vrijeme, ali uz uvjet da mu se istodobno isplaćuje samo polovica mirovine. Za prosječnu starosnu mirovinu ostvarenu punim stažem to znači gubitak od približno 400 eura mjesečno. Drugim riječima, država je uvela namet za svakoga tko u sedamdesetoj godini želi raditi osam sati dnevno.
Ovakav model u Europi je iznimka. U velikoj većini zemalja članica EU-a umirovljenici s navršenom zakonskom dobi mogu raditi koliko žele i pritom zadržavaju cijelu mirovinu. Tako je u Njemačkoj, koja je 2023. ukinula i posljednje ograničenje zarade, te u Austriji, Italiji, Češkoj, Poljskoj, Skandinaviji i baltičkim državama. Ondje se rad uz mirovinu ne "dopušta", nego podrazumijeva. Manji broj zemalja uzima određeni postotak, ali iz plaće, a ne iz mirovine: Grčka naplaćuje dodatnih deset posto, a Španjolska devet posto na zaradu. Zanimljivo je da je Grčka do 2024. umirovljenicima koji rade oduzimala trećinu mirovine, ali je taj sustav napustila kao neuspješan. Hrvatska je, dakle, početkom 2026. uvela rješenje od kojeg je i Grčka odustala.
Uz ograničenje mirovine, nameće se i pitanje doprinosa. Iz plaće zaposlenog umirovljenika izdvaja se 20 posto za mirovinsko osiguranje, dok poslodavac plaća dodatnih 16,5 posto za zdravstveno. No, umirovljenik zdravstvenu zaštitu već ima po osnovi svog statusa, neovisno o tome radi li ili ne. Uplaćeni mirovinski doprinosi teoretski bi se trebali preliti u povećanje mirovine kroz ponovno određivanje, ali tek nakon minimalno godinu dana staža osiguranja, što pri nepunom radnom vremenu znači dvije kalendarske godine. Postupak se ne pokreće automatski, već isključivo na zahtjev. Godišnje usklađivanje s uplatama ne postoji.
Dok se domaći umirovljenici suočavaju s administrativnim preprekama, na pomolu je i šira rasprava o podizanju dobne granice za mirovinu. Prema izvješću OECD-a "Pensions at a Glance 2025", prosječna dob umirovljenja u EU-u za muškarce porast će s 64,7 na 66,7 godina, a za žene s 64 na 66,6 godina do kasnih 2060-ih. Cilj je očuvati financijsku stabilnost mirovinskih sustava bez rezanja naknada ili povećanja doprinosa.
U Hrvatskoj je trenutna granica za redovnu starosnu mirovinu 65 godina uz 15 godina staža, a za žene je od 1. siječnja 2026. podignuta na 64 godine, s prijelaznim razdobljem do 2029./2030. i potpunim izjednačenjem s muškarcima do 2030. godine. No, s obzirom na to da gotovo sve članice OECD-a podižu dobnu granicu, a Hrvatska ubrzano stari i pregovara o članstvu u toj organizaciji, teško je očekivati da će ostati izvan tog trenda.
Analiza koja obuhvaća 32 zemlje pokazuje da će dvije trećine europskih država podići dobnu granicu za muškarce, a tri četvrtine za žene. Danska će za muškarce dosegnuti 74 godine, a do kasnih 2060-ih slijede Estonija sa 71 godinom te Italija, Nizozemska, Švedska i Cipar sa 70 godina. Najniža granica od 62 godine ostat će u Sloveniji i Luksemburgu. Turska bilježi najveći skok: s 52 na 65 godina, odnosno povećanje od 13 godina. Danska će zabilježiti rast od sedam, a Estonija, Italija, Slovačka i Cipar od najmanje pet godina.
Za žene je raspon sličan. Trenutno je najviša granica 67 godina u Danskoj, Nizozemskoj, Islandu i Norveškoj, a najniža 49 godina u Turskoj. Do kasnih 2060-ih Danska će i za žene imati granicu od 74 godine, Estonija 71, a Italija, Nizozemska, Švedska i Cipar 70 godina. Turska će i ovdje imati najveći rast od 14 godina, s 49 na 63, dok će Italija povećati granicu za 6,2 godine.
Demografski pokazatelji dodatno pojačavaju pritisak. Prema OECD-u, 2025. godine na 100 osoba u dobi od 20 do 64 godine dolazile su 33 osobe starije od 65 godina. Do 2050. taj će omjer porasti na 52, dok je 2000. iznosio svega 22. Hrvatska istodobno ubrzano stari i cilja na formalno članstvo u OECD-u tijekom 2026. godine. Dosad su uvjeti ispunjeni u 20 od 25 odbora i 25 od 26 pododbora.
Pitanje podizanja dobne granice na 67 godina hrvatski su građani na referendumu 2019. godine odlučno odbili. Inicijativa "67 je previše" tada je jasno pokazala koliko je tema politički zapaljiva. Sada, dok Vlada pristupanje OECD-u naziva "posljednjim vanjskopolitičkim ciljem", sve je izvjesnije da će se ovo pitanje prije ili kasnije vratiti na dnevni red.
Zemlja u kojoj radi 200.000 stranih radnika, a vlastitom umirovljeniku s četrdeset godina staža naplaćuje pola mirovine za pravo da radi osam sati, nema samo problem s tržištem rada i mirovinskim sustavom, već i s općim odnosom države prema vlastitim građanima.
