Dubrovačka gradska vijećnica Viktorija Knežević oštro kritizira borbu protiv organiziranog kriminala, tvrdeći da se procesuiraju samo "pijuni" dok oni koji su im godinama omogućavali djelovanje ostaju netaknuti.
Dok se javnost fokusira na spektakularna uhićenja i konferencije za novinare, dubrovačka gradska vijećnica iz redova Centra, Viktorija Knežević, upozorava da prava slika borbe protiv organiziranog kriminala u Hrvatskoj možda nije onakva kakvom se predstavlja. U priopćenju objavljenom 3. kolovoza 2026. godine, Knežević je iznijela niz oštrih teza o selektivnoj pravdi i dubokoj isprepletenosti kriminala s institucijama.
Knežević smatra da je ključno pitanje tko sjedi na optuženičkoj klupi tijekom velikih suđenja za organizirani kriminal. "Kada gledamo veliko suđenje za organizirani kriminal, a na optuženičkoj klupi sjede samo oni koje svi odmah prepoznajemo kao kriminalce, dok među njima nema nikoga tko im je iz policije, sigurnosnog sustava, pravosuđa ili politike omogućavao da godinama djeluju, nemojmo prerano pljeskati", poručila je u priopćenju za Slobodnu Dalmaciju i Dubrovnik Insider. Dodala je kako su možda "pokupljeni samo pijuni kako bi se pokazalo da država nešto radi".
Njezina argumentacija počiva na logici razmjera: "Jer dvoje ljudi može opljačkati kiosk, a da za to nitko drugi ne zna. Ali dvadeset ljudi ne može godinama prati milijune, kupovati nekretnine, osnivati tvrtke, dobivati dozvole i širiti poslove, a da baš nitko u sustavu ništa ne vidi."
Prema Knežević, snaga organiziranog kriminala leži u mreži odnosa s legalnim strukturama. Opisala je lanac odgovornosti koji ostaje nevidljiv: "Netko dojavi. Netko zažmiri. Netko ne provjeri. Netko predmet spremi u ladicu. Netko zauzvrat dobije uslugu, posao ili novac."
Upozorila je i na paradoksalan odnos države prema građanima. "Za pogrešan papir, mali dug, prometni prekršaj ili administrativnu sitnicu država zna pokazati svu svoju snagu. Kazne, inspekcije, privođenja, ponižavanje i beskrajno dokazivanje da niste kriminalac." Nasuprot tome, "prema ljudima koji okreću milijune, koriste tuđa imena i znaju koga treba nazvati, sve odjednom postaje složeno, osjetljivo i sporo."
"Na običnom čovjeku najlakše je pokazati autoritet jer nema novac, utjecaj ni zaštitu, ne može uzvratiti i nema kome telefonirati. Na slabima se državna strogoća trenira bez ikakva rizika."
Knežević je posebno kritizirala fenomen koji naziva političkom viktimizacijom. "U klijentelističkim sustavima političari koji su godinama upravljali institucijama često upravo sebe predstavljaju kao najveće borce protiv kriminala. U ekstremnijoj verziji predstavljaju se i kao njegove najveće žrtve."
Takva strategija, tvrdi, služi za skretanje pozornosti s ključnog pitanja: "Umjesto pitanja kako je kriminalna mreža nastala, koliko je dugo djelovala, s kim je poslovala i zašto je institucije nisu zaustavile, javnosti se nudi predstava o političaru koji se sam suprotstavlja opasnim silama."
Za Knežević, pravi test uspjeha nije broj uhićenja pred kamerama. "Organizirani kriminal razbijen je tek kada mu se oduzmu novac i imovina, presijeku veze s legalnim poslovima i procesuiraju oni koji su ga iz sustava štitili, upozoravali ili mu držali vrata otvorenima. Bez toga je možda pala jedna ekipa. Sustav je ostao i sutra može nastaviti s nekom drugom."
Svoje izlaganje zaključila je definicijom istinske snage države: "Država nije snažna kada može kazniti običnog čovjeka. To može svaka država. Snažna je kada zakon jednako vrijedi za čovjeka koji ne poznaje nikoga i za čovjeka koji poznaje svakoga. Sve drugo nije stvarna borba protiv organiziranog kriminala. To je demonstracija sile prema slabima i predstava nemoći pred moćnima."
