Kristian Petric za 'Slobodnu': Mladost smo dali državi

Povodom 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije "Oluja", Slobodna Dalmacija objavila je ispovijest Kristiana Petrica, 40-postotnog hrvatskog ratnog vojnog invalida i bivšeg pripadnika Specijalne jedinice policije "BATT" iz Splita. U otvorenom razgovoru, Petric je podijelio sjećanja na ratne dane, suočavanje s teškom bolešću i razočaranje tretmanom branitelja na službenim proslavama.

Od splitskog mladića do ratišta

Njegov ratni put započeo je 1. veljače 1991. godine. Već 1. rujna iste godine, kao 21-godišnjak, postao je pripadnik Specijalne jedinice policije Split. "Otišao sam zbog ljubavi prema Hrvatskoj, kao i mnogi branitelji koji su, nažalost, kasnije dali svoje živote za domovinu", izjavio je Petric za Slobodnu Dalmaciju. U postrojbi je ostao do kraja rata, a u mirovinu je otišao 2000. godine kao ratni vojni invalid.

Njegovo prvo bojište bio je Dubrovnik, nakon čega je uslijedio Kupres, mjesto koje nosi posebno teško breme. Tamo je 7. travnja 1992. godine ranjen i izgubio najboljeg prijatelja i suborca Marija Selaka. Ratni put vodio ga je kroz Gospić, Velebit, Slavoniju i Liku, gdje je s postrojbom proveo gotovo četiri godine u ekstremnim uvjetima.

"Jedva smo čekali spustiti se s 1700 metara nadmorske visine. Tko to nije doživio, teško može zamisliti u kakvim smo uvjetima živjeli", prisjetio se Petric.

Znali su pješačiti pet ili šest dana bez prekida, noseći na leđima između 25 i 30 kilograma opreme, a na položajima su često ostajali i po tjedan dana. Upravo u tim nemogućim uvjetima, ključno je bilo zajedništvo. "Imali ste kolege koji su vam bili i majka i otac i brat i sestra. S njima ste dijelili doslovno svaki trenutak života. To je bilo jedno posebno zajedništvo koje se ne može objasniti nekome tko nije prošao rat", naglasio je.

Političari u prvom, branitelji u zadnjem redu

Govoreći o obilježavanju obljetnica, Petric nije krio gorčinu zbog protokola na svečanostima. "Ne mislim da se ne priča dovoljno o braniteljima, ali ovo što mene žalosti, i bit ću iskren, jest to što su na svim proslavama na koje dolazite u prvom redu uvijek političari, a oni koji su to iznijeli uvijek su u zadnjim redovima", rekao je. Dodao je kako je sramotno što je na središnjoj proslavi "Oluje" u Kninu bio samo dva puta.

Osvrnuo se i na odluku o prijevremenom umirovljenju branitelja 1999., odnosno 2000. godine, kada su imali tek 30 godina. "Mislim da je država trebala raditi na tome da se te ljude ne umirovi. Umirovljeni smo u punoj snazi. Očito nismo odgovarali političkim opcijama u tom trenutku, kao što im ne odgovaramo ni danas. Najlakše je uz sebe imati hrvatske branitelje s kojima se može manipulirati", ustvrdio je.

Borba za život i zaborav

Nakon rata, Petric se aktivno uključio u rad braniteljskih udruga. Bio je dopredsjednik pokojnom, mučki ubijenom Andriji Bartuliću, a potom je pet godina vodio županijsku HVIDR-u Split, nastojeći negativnu percepciju branitelja preusmjeriti u humanitarni rad. Organizirali su akcije s Crvenim križem i UNICEF-om, a 2010. godine i veliki humanitarni koncert u Spaladium Areni za sve generale koji su bili zatočeni u Haagu.

Najtežu bitku, međutim, vodio je na osobnom planu. Obolio je od karcinoma limfnih čvorova s osam metastaza, uključujući i one na kostima, te se suočio s četvrtim stadijem maligne bolesti. "Nije bila prognoza za preživjeti, ali Bogu hvala, uspio sam. Bilo je tu dosta citostatika i kemoterapija, ali sve je dobro završilo", ispričao je. Od dijagnoze je prošlo više od 11 godina.

U najtežim trenucima 2014. godine, dok je prolazio kroz liječenje, osjetio je da su ga mnogi zaboravili. "Volio bih da sam je dobio kad sam bio bolestan. Kad su mi bili najteži životni trenuci, kad sam prolazio kroz kalvariju maligne bolesti, e tad bih volio da sam popio kavu s tim ljudima. Nažalost, nisam je popio. Kad ste bolesni, dosta vas ljudi zaboravi", poručio je.

Snagu je pronašao u obitelji, a mir u rodnom Splitu i moru. "Zaljubljen sam u more, dosta ronim. Dite sam grada Splita, rođen i odgojen ovdje, cijelu mladost proveo sam na Mornara. Danas dosta vremena posvećujem moru. Pritom mi uopće nije bitno koliko ću ribe uhvatiti; meni je jedino važno zaroniti i sav svoj stres ostaviti u dubini", zaključio je Petric.