Mještani Biljana Donjih godinama žive u sjeni deponija kancerogene troske iz šibenskog TEF-a. Dok se sanacija bliži kraju, ostaju pitanja o odgovornosti, zagađenju podzemnih voda i sumnjivom vlasničkom upisu.
U Škoriće, u Biljanima Donjim, gospođa Antica razgovara s novinarima kroz komarnik na prozoru. Kao mlada nevjesta stigla je u ovo mjesto iz Splita, gdje je s preminulim suprugom i njegovom braćom provela 2010. i 2011. godinu, dok su teški kamioni bez prestanka prevozili tisuće tona opasne troske iz zatvorenog TEF-a u Šibeniku.
Nakon smrti supruga i njegove braće, djeca su je preselila natrag u Split. Od tada, u Biljane dolazi samo ljeti, ostajući tamo mjesec ili dva. Njezina priča otkriva razmjere ljudske tragedije koja je pratila rast Crnog brda.
"Prošle godine umrlo ih je jedanaest", kaže gospođa Antica. Na pitanje jesu li bili stariji ljudi, odgovara: "I mlađi i stariji. Tri-četiri mlađa, oko šezdeset godina, a ovo drugo... Moj muž je imao 74, djever 76, drugi djever 85..."
Njezin djever bio je posljednji. "Moj djever je bio zadnji", potvrđuje. U blizini Crnog brda bilo je nekoliko obitelji Škorića, a danas su, kaže, svi otišli na onaj svijet. "Dole su muž i žena u dva dana umrli", pokazuje rukom prema Crnom brdu.
Na pitanje je li uzrok bio karcinom, sliježe ramenima: "A 'ko će znati. Ja ne znam... Ako ste za šta ladno, malo se oladit..."
Novinari su dva sata lutali Biljanima Donjim tražeći starosjedioca koji bi ispričao kako je bilo živjeti u sjeni Crnog brda. Gdje god su vidjeli tragove života, kuće su bile zatvorene, rolete spuštene, kapije zatvorene žicom. Prazne kuće i ruševine dominiraju okruženjem nekadašnjeg Crnog brda.
Oni koje su pronašli odmahuju rukom prema novinarima. "Mi smo tu samo preko ljeta. Dođemo na nekoliko tjedana i to je to", nevoljko govore ljudi pored svojih automobila s registracijama iz Njemačke, Švedske, Srbije i Ukrajine.
Jedan mještanin po imenu Davor pristao je na kratak razgovor preko ograde. "Mi smo se tu doselili prije desetak godina. Crno brdo? Zadnje kamione odvezli su prije desetak dana", kaže.
O glasinama o raku, Davor kaže: "Čitao sam po novinama, ljudi ovdje pričaju da se zbog troske umire od raka. Ne znam, ali znam da su gotovo svi umrli bili u visokim godinama." Dodaje i da u selu uglavnom žive stariji ljudi: "Mi smo tu deset godina i nemamo takvih problema."
Davor pokazuje na crnu cestu koja vodi uz njegovu kuću prema nekadašnjem Crnom brdu. Po selu se priča da je napravljena baš od troske, korištene umjesto kamenog agregata za asfaltiranje. Razlika se vidi: običan asfalt nakon nekog vremena izblijedi, a ovaj je još uvijek crn, s vidljivom troskom u teksturi.
U središtu priče o Crnom brdu je Vladimir Ćupić, vlasnik zemljišta na kojem je odlagana troska. U razgovoru s Novostima u svibnju 2025., izjavio je da je zbog crnog brda bio neomiljen u selu i da su ga mještani godinama optuživali da ih je otrovao.
Ćupić im je pojasnio da je bio prevaren i da je slijedio pogrešne savjete. Rekli su mu da će na njegovom zemljištu, koje im je dao u najam, dovesti građevinski materijal, no umjesto toga donijeli su opasni otpad.
Zdravko Belušić, bivši predsjednik danas ugašene udruge "Ravni Kotari", potvrđuje da mještani Ćupića nisu smatrali glavnim krivcem. "Nisu ga mještani smatrali glavnim krivcem. On im je rekao da su ga prevarili. Iznajmio im je teren za građevinski materijal, a oni su donijeli trosku iz TEF-a", govori Belušić, koji se s 80 godina odlično drži.
Belušić koristi slikovitu usporedbu: "To je isto kao da vam ja prodam auto, kažem da je Mercedes, a vi otvorite i vidite da je unutra Trabant. Čovjeka su prevarili."
Zalaganjem udruge "Ravni Kotari" od 2013. tema Crnog brda postala je ekološka tema broj jedan u Hrvatskoj. Kad su shvatili da država ne reagira i ne želi riješiti situaciju, odlučili su problem iznijeti na međunarodnu razinu.
Uspjeli su pokrenuti mehanizme Europske unije koji su rezultirali sudskim procesima protiv Hrvatske, a nezavisna njemačka laboratorija potvrdila je prisutnost teških metala i kancerogenih tvari u trosci. Hrvatska je na kraju dobila kaznu i mora plaćati 6500 eura dnevno dok se sanacija Crnog brda ne završi.
Sva troska, ukupno 140 tisuća tona, prevezena je u Sisak gdje se prerađuje u građevinski materijal. Crnog brda više nema, ali pitanja ostaju.
Belušić izražava strah za podzemne vode: "Mi se bojimo da su podzemne vode zagađene. Imam dopis Dražena Kurečića, tadašnjeg zamjenika ministra poljoprivrede, iz Odjela zaštite voda. On kaže da, budući da nije napravljena adekvatna posteljica i materijal nije prikriven zbog oborinskih voda, dolazi do zagađenja podzemnih voda. Dakle, ne da bi moglo doći, nego da dolazi do zagađenja."
Belušić dodaje i zastrašujuću tvrdnju: "Pola mještana Biljana Donjih je pomrlo. Liječeni su od karcinoma pluća i unutrašnjih organa." Svjestan je svojih ograničenja: "Nisam medicinar, ali... Borili smo se kako smo mogli i govorim ono što znam..."
Belušić postavlja i pitanje o brzini vlasničkog upisa: "Kako se Ćupić uspio vlasnički upisati na naslijeđenu parcelu u roku od 24 sata? Parcelu je naslijedio po djedu njegove majke. Da biste naslijeđeni teren upisali na svoje ime, trebate šest mjeseci, od vrata do vrata, kucati, moliti. On je to dobio u 24 sata."
Na pitanje je li siguran u to, odgovara: "Tako su mi rekli mještani. Nije problem otići u katastar i to provjeriti. Znači da je netko utjecajan urgirao da on dobije vlasništvo tako brzo. Jer teren nije mogao iznajmiti bez vlasništva."
Belušić objašnjava i kako je dio materijala završio na državnom zemljištu: "Materijala je bilo previše pa su ga odlagali na zemljište koje koriste Hrvatske šume. Tada je direktor bio Božidar Longin, bivši župan. Oni su tužili i dobili spor, ali što vrijedi kada je materijal i dalje tamo ostao..."
Provjerom parcela na kojima je bila deponirana troska kroz digitalni sustav Državne geodetske uprave, novinari nisu uspjeli pronaći jedinstveno vlasništvo na ime Vladimira Ćupića. Na gotovo svim spornim parcelama evidentirano je više desetaka vlasnika i suvlasnika.
Na mjestu nekadašnjeg Crnog brda sada je ogoljena ledina s parkiranim bagerom i hrpom armiranog željeza. Na zemlji i uz rubove parcela i dalje se vide ostaci troske. Crnog brda nema, ali se ne čini da je sanacija skroz završena. Ljudi brzo zaborave, ali priroda dugo pamti.
