Dok ovih dana s divljenjem pratimo vatrogasce i pilote koji se bore s vatrenom stihijom duž jadranske obale, vrijedi se prisjetiti da taj nagon za nesebičnim žrtvovanjem u hrvatskom narodu ima duboke i bolne korijene. Najteži ispit hrabrosti položen je u jesen 1991. godine, pod neprestanom kišom granata u opkoljenom Vukovaru. Upravo tamo, među braniteljima grada, svoju su nemjerljivu ulogu odigrali i vukovarski vatrogasci.
Njihov doprinos obrani grada od višestruko nadmoćnijeg agresora plaćen je visokom cijenom. Tijekom tromjesečne bitke poginulo je devet vatrogasaca, jedan se vodi kao nestao, a osmorica su ranjena. Čak 21 vukovarski vatrogasac prošao je kroz srbijanske koncentracijske logore. Od gotovo potpuno uništene opreme, sačuvane su samo dvije cisterne, od kojih je jedna godinama kasnije još uvijek služila Javnoj vatrogasnoj postrojbi u Vukovaru.
Od Borova sela do prve crte bojišnice
Intenzivna aktivnost vatrogasaca započela je odmah nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine. Prema zapisima Vlade Horvata, autora knjige "130 godina vatrogastva u Vukovaru", Dobrovoljno vatrogasno društvo tada je brojalo oko 70 članova, a profesionalna postrojba 47, od čega pet u Iloku. No, zaoštravanjem sukoba dolazi do osipanja kadra. "Većina zaposlenih srpske nacionalnosti prestala je dolaziti na posao od početka srpnja. Profesionalni sastav pao je na polovicu, a sa smanjenim brojem članova počela su cjelodnevna dežurstva u tri smjene", opisao je Horvat.
Vatrogasni dom, smješten nasuprot današnjeg Mazda parka, našao se na prvoj crti bojišnice. Krajem kolovoza 1991., kad je Vukovar bio u potpunom okruženju, izvršena je taktička podjela vatrogasaca. Jedan dio je dislociran u Lučku kapetaniju u Novom Vukovaru, preko puta bolnice. Taj položaj na obali Dunava bio je izložen stalnim napadima i nadzoru neprijatelja iz Bačke. Odatle su danonoćno vozili vodu na dvadesetak ključnih lokacija: bolnicu, policiju, štab obrane, pekare i velika skloništa. Svaki izlazak bio je susret sa smrću.
"Vatrogasne cisterne direktno su gađane projektilima i neke onesposobljene. Trebalo je stalno održavati opremu, autogume, vladala je nestašica goriva. Otežavajuća okolnost je bila što se crpna stanica za vodu nalazila na Dunavu u Borovu naselju, nekoliko stotina metara udaljena od neprijatelja u Borovu selu i pod stalnom paljbom", zapisao je Horvat.
"Jedva sam povjerovao da je mrtav"
Jedan od tih tihih heroja bio je i Siniša Malecki. Rođen u Vukovaru 25. travnja 1963. godine, bio je najstarije od troje djece Magdalene i Karla Maleckog. Nakon završene srednje škole za zidara, doškolovao se za vatrogasca 1984. godine na odjelu Više tehničke škole Zagreb u Vukovaru, gdje mu je odmah ponuđen petogodišnji ugovor u tadašnjoj PVJ na Sajmištu. Njegova sestra Silvana pamti ga kao vedrog čovjeka koji je obožavao glazbu.
"Obožavao je harmoniku. Sjećam se kako je prodao Golfa da bi mogao u Bijeljini kupiti harmoniku Dallape koja je na mjestu basa umjesto jednog dugmića imala mali dragocjeni kamen poput dijamanta. Volio je pjesmu, društvo, a dugo je bio i izviđač", ispričala je Silvana.
Dana 18. travnja 1987. oženio je Jeku Bakić. Nažalost, nisu imali djece. Tijekom obrane Vukovara, Siniša je neumorno izvršavao sve zadaće: od vožnje pod kišom granata i gašenja požara pod snajperskom paljbom, do izvlačenja ranjenika iz ruševina i prijevoza poginulih.
Njegov život prekinut je 3. studenoga 1991. godine. Vrativši se s intervencije, izašao je iz vozila ispred Lučke kapetanije. U tom je trenutku pala granata. Zapovjednik Đuro Ivanković, koji je bio s njim, prisjetio se tog kobnog dana: "Zaustavio sam vozilo da njih trojica izađu ispred Kapetanije i otišao parkirati. U tom trenutku je pala granata i Siniša je na samom ulazu u prostoriju ranjen. Bio sam uvjeren kako je živ, činilo mi se kako ima osmijeh na licu, bio sam šokiran kada mi je liječnik predao njegovu putovnicu i novčanik uz riječi kako je smrtno pogođen. Jedva sam u to povjerovao."
Trajna rana i neugaslo sjećanje
Siniša je imao samo 28 godina. Zbog neprestanog granatiranja, njegovo je tijelo privremeno pokopano na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci su ekshumirani i identificirani te kasnije položeni u obiteljsku grobnicu na istom groblju.
Za njegovu obitelj vrijeme ne liječi ranu, ono samo čuva uspomene. "Svima nam puno nedostaje. I dalje, kad god se obitelj sastane, mama plače, a nama svima se vraćaju drage uspomene. Još nije prošao Božić, a da i Siniša nije dobio poklon. Iako ga nema, stalno je u našim srcima i mislima", rekla je sestra Silvana. O snazi sjećanja svjedoči i poruka koju je primila od Sinišinog mlađeg brata: "Mama ne ispušta knjigu iz ruku već 2.5 sata od kako je knjiga došla... Valjda ima osjećaj da drži Sinišu u nekom smislu..."
Priča o Siniši Maleckom, nastala u sklopu projekta "Heroji se ne zaboravljaju" kojeg je financijski podržala Agencija za medije, podsjetnik je da je hrabrost vječna. Od vukovarskih vatrogasaca 1991. do današnjih heroja koji gase požare, nit nesebičnosti ostaje neprekinuta. "Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci".