Bivši zapovjednik Tigrova Miroslav Cindrić (65) otkriva potresne detalje priprema za Oluju, kada su njegovi mladići, od kojih nitko nije bio stariji od 24 godine, mjesecima živjeli u paklu velebitskih zima i ljeta.
Miroslav Cindrić, ratnog nadimka Cindra, danas ima 65 godina i nerado priča o ratnim danima. No, kada progovori, njegove riječi oslikavaju nevjerojatnu hrabrost i žrtvu mladih ljudi koji su se, kako kaže, stopili s divljom prirodom Velebita čekajući ključnu bitku za Hrvatsku. Cindra je od 1990. godine, kada je preuzeo zapovjedništvo nad Specijalnom policijom Perušić, pa sve do umirovljenja 2007. u činu generala, bio na prvoj crti obrane domovine.
Kao zapovjednik Specijalne jedinice policije "Tigrovi" iz Gospića, postrojbe koja je postala legendarna, prošao je sva ratišta. "Prošli smo sva hrvatska ratišta od Voćina, Slavonije i Like pa do juga Hrvatske. Odlazili smo tamo gdje bi nas poslali", prisjetio se Cindrić za 24sata. Njegova je jedinica uvijek bila među prvima, a on sam ističe kako su ga okruživali iznimni ljudi. "Lako ti je napraviti s ljudima koji žele, koji idu sa srcem, a moji su momci bili upravo takvi", naglasio je.
Ipak, središnje mjesto u njegovim sjećanjima zauzima Velebit, gdje su se specijalci godinama pripremali za operaciju Oluja. "Prije Oluje cijelu godinu smo bili neprestano na Velebitu. Dušice, Marasovac, Glavinovac... Godinu dana, ma dvije smo se pripremali za završnu akciju Oluja", kaže Cindra. Uvjeti su bili surovi, a priroda nepredvidiva. Od ledenih zima s temperaturama debelo ispod nule do paklenih ljeta, poput onog u kolovozu 1994. kada je temperatura dosegnula 39 stupnjeva.
Upravo u tim ekstremnim uvjetima rađale su se legende o snalažljivosti specijalaca. Jedna od najnevjerojatnijih priča vezana je uz prehranu. Cindrić potvrđuje da su na Velebitu lovili i jeli poskoke. "I danas imam te kože koje me podsjećaju na te dane. Lovili smo ih i derali kože, odsijecali glave i još četiri prsta tijela od glave dokle seže otrov, a od ostatka pekli ćevape", ispričao je. Dodaje kako je zmijsko meso bilo izvrsno, "bolje od piletine", a osušene kože još uvijek čuva u kuvertama kao trajnu uspomenu na to vrijeme. "Nisu svi mogli, ali većina jest, to je nama bilo kao otići u najbolji restoran i naručiti ćevape", našalio se bivši zapovjednik.
Osim gladi, prijetile su i druge opasnosti. Cindrić se prisjeća dramatične situacije sa specijalcem Antom Podnarom, koji je nakon kupanja na Velebitu legao na sunce tek 15 minuta i zadobio teške opekline prvog stupnja. Helikopter nije mogao sletjeti, a transport je bio nemoguć. U očaju su se obratili liječniku koji im je dao neobičan savjet. "Rekao nam je da uzmemo američku crnu kremu za čizme i cijeloga ga namažemo. Nakon toga da uzmemo sve ručnike koje imamo, smočimo ih i stavljamo na njegovo tijelo", prepričava Cindra. Postupak s mokrim ručnicima ponavljali su tri puta i na kraju uspjeli spasiti suborca.
Kada je Oluja konačno počela, Cindrina jedinica bila je na Dušicama, na Svetom brdu. Njegov pravac djelovanja vodio je od Svetog brda prema Svetom Roku, Luki i Lovincu s ključnim zadatkom presijecanja komunikacije Medak, Gračac. "Mi smo to napravili u drugom danu i ušli u Lovinac", rekao je. Trećeg dana akcije njegovi su ljudi očistili cestu od Sv. Roka preko Raduća i Medaka sve do Gospića, omogućivši slobodan prolaz prema Gračacu. Cijeli pravac s Velebita do Donjeg Lapca, dugo i pomno pripreman, izvršen je bez greške za samo tri dana.
Pritom Cindra ne želi da sve zasluge pripadnu samo njegovoj postrojbi. "Nemojte slučajno napisati, opet vam govorim, kako smo to mi, specijalci iz Gospića odradili, to su odradili specijalci iz cijele Hrvatske", naglasio je. Njegova postrojba prošla je rat s četiri ranjena i nijednim poginulim, što je činjenica koja ga ispunjava ponosom i dubokim emocijama. I sam je bio ranjen u ruku kada je neprijatelj pogodio zarobljeni tenk, no ozljedu je zanemario sve dok se rana nije ozbiljno inficirala i zaprijetila amputacijom dijela ruke.
Teško breme ratnih godina Cindra nosi i danas, živeći pokraj Velebita, u blizini spomenika. "Uf, kako ste me podsjetili na mjesece i godine koje su ostavile neizbrisiv trag. Trebalo je izdržati velebitske zime, temperature koje su se spuštale debelo ispod ništice", kaže s podrhtavanjem u glasu. Njegovi suborci tada su bili iznimno mladi; nijedan nije bio stariji od 24 godine, a on je s 30 godina bio najstariji. "Svi specijalci su jasno rekli: 'To moramo odraditi, briga me za život, a kad odradimo, onda ćemo zbrajati račune'", prisjeća se njihove odlučnosti.
Koliko je Velebit ostao urezan u njihov identitet, slikovito je opisao kroz anegdotu s ministrom Medvedom, koji mu je jednom u šali dobacio: "E, moj Cindra, vi ste još na Velebitu, još se niste spustili". Cindra mu je pak prošle godine u Kninu, pred premijerom Plenkovićem, odgovorio: "Gospodo, evo da znate da su se konačno specijalci spustili s Velebita i sad se šeću po svojoj slobodnoj Hrvatskoj".
