Milan Martić izdao je naredbu za uništenje glavnog grada, no Slobodan Milošević ju je odbio. Posljednji gradonačelnik Knina svjedoči o dramatičnom telefonskom razgovoru i kaosu koji je uslijedio.
Prvog dana vojno-redarstvene operacije Oluja, 4. kolovoza 1995., tadašnji čelnik pobunjenih hrvatskih Srba Milan Martić pokušao je ostvariti zastrašujući plan. Izdavao je naredbu da se Zagreb raketama sravni sa zemljom. Tu je zapovijed, međutim, odbio Slobodan Milošević, koji je već prihvatio slom ideje o velikoj Srbiji i Martića potpuno ostavio na cjedilu, ne pruživši nikakvu vojnu pomoć.
Martić, koji se te noći nalazio u Kninu, do posljednjeg trenutka nije vjerovao da će hrvatske snage krenuti u akciju. Iako je čuo upozorenja, jedina mjera opreza koju je poduzeo bila je upravo naredba za raketiranjem Zagreba. Ubrzo ga je probudila stvarnost. "To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju. Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored", prisjetio se Martić za Dnevno.hr.
Opisao je kaos u podrumu dok je pokušavao organizirati obranu, nesvjestan da je sve već bilo izgubljeno. "Nisam znao da je sve bilo izrežirano. Knin je bio neprekidno bombardiran. Nije moglo proći ni pola minute, a da negdje ne eksplodira granata. Želio sam da civili napuste grad", kazao je. Tvrdi i kako nije on izdao zapovijed za povlačenje: "To je netko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okružen u Kninu bez vojske, vlade, civilne obrane...".
Dramatične trenutke iz zgrade općine u Kninu opisao je i posljednji gradonačelnik tog grada, Drago Kovačević. On je svjedočio telefonskom razgovoru između Martića i Miloševića koji je uslijedio nakon početka napada. "U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević", ispričao je Kovačević za Dnevno.hr.
Martić je očajnički tražio vojnu pomoć, no Milošević mu je kratko odgovorio da ne može pomoći. Na Martićevo pitanje što da radi, uslijedio je rezolutan i brutalan odgovor: "Ubij se".
Kovačević je i sam proveo posljednju noć prije Oluje, 3. kolovoza 1995., sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu. Jutro koje je uslijedilo donijelo je potpuni raspad. "Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao doći do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina", prisjetio se.
Otišao je u zgradu općine ne znajući hoće li se uopće organizirati evakuacija građana, što je bilo u nadležnosti vojnih vlasti. "Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku", opisao je Kovačević početak kraja samoproglašene paradržave.
Iako je Srbija odigrala ključnu ulogu u stvaranju pobune, logično je bilo očekivati da će je pokušati i obraniti. Prema ratnom planu Gvozd, izrađenom u veljači 1995., Vojska Jugoslavije (VJ) trebala je nakon zaustavljanja hrvatskog napada prijeći u protunapad. Plan je predviđao da u istočnoj Hrvatskoj osvoji područje spačvanskih šuma, dok bi Vojska Republike Srpske (VRS) pomogla Srpskoj vojsci Krajine (SVK) da na odsjeku Šibenik, Biograd izbije na more, piše Večernji list.
Do te vojne operacije ipak nije došlo. Milošević je, suočen s brzim padom Knina i slomom fronta, odustao od bilo kakve intervencije. Milanu Martiću, koji je zbog ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti osuđen na 35 godina zatvora, snovi o Srpskoj Krajini urušili su se tog jutra poput kule od karata.
