Nakon dramatične migrantske krize u španjolskoj Ceuti, u Hrvatskoj je ponovno aktualizirana kontroverzna zamisao Hrvoja Klasića o naseljavanju migranata na nenaseljene ili slabo naseljene otoke.
Dok se španjolska enklava Ceuta polako vraća u normalu nakon prošlotjednog masovnog priljeva migranata iz Maroka, u kojem je, prema španjolskim vlastima, život izgubilo najmanje 72 ljudi, val rasprave o migracijama zapljusnuo je i Hrvatsku. Povod nije nova politička odluka, već stara izjava povjesničara i izvanrednog profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvoja Klasića, koja je ponovno postala viralna na društvenim mrežama.
U HRT-ovoj emisiji "Razgovor s razlogom", Klasić je iznio zamisao da bi Hrvatska mogla prihvatiti ljude iz Sirije, Libanona i sjeverne Afrike te ih naseliti na nenaseljene ili slabo naseljene otoke. Kao argumente naveo je slične klimatske uvjete i mogućnost bavljenja poljoprivredom, poput uzgoja maslina i vinove loze. Smatrao je da bi takav potez Hrvatsku prikazao kao "malu i simpatičnu zemlju" te svojevrstan "svjetionik" pozitivnog primjera u Europi i svijetu.
Iako snimka nije nova, njezino ponovno pojavljivanje u jeku krize u Ceuti izazvalo je buru negativnih reakcija. Brojni komentatori postavljaju pitanje zašto bi migranti uopće željeli živjeti na udaljenim otocima bez dovoljno radnih mjesta, stambenog prostora i osnovne infrastrukture. Upozorava se i na probleme s opskrbom vodom, prometnom povezanošću, zdravstvenom skrbi, školama i trgovinama, a dio rasprave skrenuo je u osobne uvrede i prijetnje.
Za Dubrovačko-neretvansku županiju, koja obuhvaća Korčulu, Mljet, Lastovo, Šipan, Lopud, Koločep i druge otoke, ova tema nije apstraktna. Prema podacima Pokreta Otoka, na otocima te županije živi gotovo 25 tisuća stanovnika. Međutim, slika "slabo naseljenih otoka" može zavarati. Čak i naizgled napuštene nekretnine uglavnom imaju vlasnike, a mnoge se koriste sezonski. Otočne zajednice već se suočavaju s nedostatkom stanova za cjelogodišnji najam, visokim cijenama nekretnina, iseljavanjem mladih i slabijom dostupnošću javnih službi.
Klasićeva zamisao otvara niz ozbiljnih pitanja na koja nema odgovora: bi li se ljude na otoke usmjeravalo dobrovoljno ili administrativno, tko bi osigurao stanove i infrastrukturu, od čega bi živjeli tijekom cijele godine i što bi o svemu rekli stanovnici otočnih zajednica?
Kriza u Ceuti pokazala je koliko brzo migracije mogu eskalirati. Prema izvješćima, u vrlo kratkom vremenu u enklavu je ušlo oko 60.000 ljudi, od kojih je više od 48.000 vraćeno u Maroko unutar 48 sati zahvaljujući intenzivnoj suradnji Madrida i Rabata. Španjolski ministar unutarnjih poslova Fernando Grande-Marlaska potvrdio je da je upravo ta suradnja omogućila brzo stavljanje krize pod kontrolu. U međuvremenu, broj poginulih popeo se na najmanje 72 nakon što je pet dodatnih tijela pronađeno duž sjevernoafričke obale. Marokanske vlasti, s druge strane, izvještavaju o 11 poginulih.
Dok se Ceuta vraća u normalu, španjolska krajnja desnica oštro napada imigracijsku politiku vlade Pedra Sáncheza. Istovremeno, marokanski migranti za New York Times opisuju očaj koji ih je natjerao na riskantan prelazak granice. "Mislite li da bih išao da imam posao?", glasi njihovo pitanje koje sažima ekonomsku pozadinu ove humanitarne drame.
