Vlakovi nade: fra Didak Buntić spasio 17 tisuća djece
Priča o hercegovačkom franjevcu i njegovoj nevjerojatnoj humanitarnoj akciji nakon Prvog svjetskog rata oživljava na 61. Vinkovačkim jesenima kroz potresna svjedočanstva potomaka spašene djece.
Priča o hercegovačkom franjevcu i njegovoj nevjerojatnoj humanitarnoj akciji nakon Prvog svjetskog rata oživljava na 61. Vinkovačkim jesenima kroz potresna svjedočanstva potomaka spašene djece.
Postoje vlakovi koji su, osim robe i putnika, prevozili nešto daleko vrjednije u vremenima očaja za obitelji s hercegovačkog krša, nadu. Upravo takvi vlakovi prometovali su između Hercegovine i Slavonije nakon Prvoga svjetskog rata, kada je zahvaljujući hercegovačkom franjevcu fra Didaku Buntiću od sigurne smrti glađu spašeno oko 17 tisuća djece.
Godina 1917. bila je jedna od najgorih u povijesti tog kraja. Od travnja do listopada nije pala kiša, a suša, nestašica hrane i iscrpljenost stanovništva ostavljali su za sobom prazna polja i gladne obitelji. Smrtnost među najmlađima neprestano je rasla, a mnogi roditelji više nisu mogli osigurati ni najosnovnije uvjete za život.
Među onima koji nisu željeli prihvatiti takvu sudbinu bio je fra Didak Buntić, danas nazivan hercegovačkim Mojsijem i ocem sirotinje. Graditelj širokobriješke bazilike, ravnatelj Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, prosvjetitelj i čovjek iznimne energije, nije ostao nijemi promatrač. Pokrenuo je organizaciju jedne od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima, uvjeren da se djeca mogu spasiti ako ih se odvede ondje gdje hrane ima.
Fra Marinko Šakota, hercegovački franjevac koji je istraživao rad fra Didaka i jedan od osnivača manifestacije "Didakovi dani" u Čitluku, ističe: "Njegovo djelovanje dopiralo je dokle su dopirale potrebe ljudi. Smatrao je da njegov kraj može puno bolje." Nakon brojnih pregovora s tadašnjim vlastima i uz pomoć franjevaca, liječnika i dobrotvora, počeli su polasci vlakova prema Slavoniji, Srijemu i Bačkoj.
"Podaci kažu kako je 10. rujna 1917. krenula prva skupina iz Mostara. U cijeloj akciji obuhvaćeno je 12 270 djece, ali se pretpostavlja da ih je bilo puno više, čak i do 17 tisuća jer su privatnim kanalima išli put Slavonije. Slavonija je bila bogata, žitnica i otvorena srca", objašnjava fra Marinko Šakota, dodajući kako je sve bilo izvrsno isplanirano za tadašnje prilike. Nove spoznaje, prema riječima glumca Roberta Pehara, govore da bi broj spašene djece mogao dosegnuti i 25 tisuća, ako se u obzir uzmu područja Dalmacije, Bosne i Istre.
Po dolasku u Slavoniju djecu su prihvaćale obitelji koje su im otvorile vrata svojih domova, dijeleći s njima kruh, odjeću i svakodnevicu. Prema podacima na koje je naišao fra Marinko, u Slavoniji je ostalo oko četiri tisuće djece. Oni su ovdje zasnovali obitelji, podizali djecu i postali dio zajednica koje su ih prihvatile kao svoje.
Jedan od njih bio je i Nikola Sušac, koji je u vrijeme akcije imao 13 godina. Rođen u Cernu kraj Ljubuškog kao jedno od šestero djece, bez znanja roditelja priključio se koloni djece koja je odlazila prema Slavoniji. "Napustio je bez pitanja svoje roditelje. Priključio se grupi ljudi koju je vidio i otišao skroz do Zemuna", prisjeća se njegov sin Antun Sušac Peičić.
Nakon boravka na salašu u Zemunu i rada u obitelji Kovačić u Bapskoj, posredstvom svećenika došao je u Cernu, u obitelj Antuna i France Peičić. Oni su ga posinili 1930. godine, nekoliko mjeseci prije njegova vjenčanja s Mandom Kumburić. "Antun i Franca su mu kao vlastitom sinu napravili svatove. Ženidbu biološki roditelji nisu doživjeli", kaže Antun. Nikola je svojoj djeci dao imena ljudi koji su mu pružili novi život, a preminuo je 1986. godine.
"Moj otac je u Hercegovini imao dva brata i tri sestre. Ovdje je prihvatio šokački način života. Ljudi su ga prihvaćali i poštovali kao svoga, a Hercegovci su ga također smatrali svojim. Nosio je šokački šešir i štrikanu reklju. I ja sam danas i Hercegovac i Šokac u isto vrijeme. To mi je jako drago."
Potresnu priču o povratku donosi svjedočanstvo Stjepana Sose Maranguna, dječaka koji se nakon jedanaest godina vratio u rodno mjesto. Mario Bušić, predsjednik ogranka Matice hrvatske Grude, uz pristanak Stjepanovih potomaka prepričava: "Stjepan je jedan od 17 tisuća djece koje je fra Didak Buntić spasio od sigurne smrti glađu. Bilo je tu, osim katoličke, i pravoslavne i muslimanske djece."
Stjepan je s osam godina odveden u Slavoniju, gdje je smješten kod obitelji koja ga je prihvatila, školovala i izučila za stolara. "Do svoje smrti bio je vrhunski stolar", ističe Bušić. Kao punoljetan mladić, s oko 19 godina, vratio se vlakom do Mostara i pješice krenuo prema rodnoj Gorici. Na izvoru vode u svom selu susreo je stariju ženu. Nakon što se predstavio, uslijedila je scena koju Bušić opisuje u svojoj kratkoj priči "Fra Didakov Marangun":
"Žena je ostala kao ukopana. Nije mogla ni riječi izgovoriti, samo je širom otvorenih očiju, bez treptaja i ikakve pometnje, gledala u ovog naočitog mladića. Trajalo je to nekoliko sekundi, a onda je proradila majčinska duša. Pala je na koljena, a iz očiju su joj potekle duge krupne suze."
Bila je to njegova majka. "Nema kuće koja nije bila zahvaćena glađu. Hercegovci nikad ne mogu dovoljno zahvaliti Slavoncima. Od toga fra Didakova doba, Hercegovina i Slavonija postale su jedno tijelo. Ovaj čin srcem i dušom veže ove dvije hrvatske pokrajine", poručuje Bušić.
Priča o fra Didaku i njegovoj akciji zauzima posebno mjesto u ovogodišnjoj temi 61. Vinkovačkih jeseni, "Vlak slavonske ravnice". Fra Marinko Šakota zahvaljuje organizatorima: "Hvala Vinkovačkim jesenima koje pružaju tu mogućnost da se ljudi upoznaju s tim čovjekom i s tom akcijom, vezom između Slavonije i Hercegovine gdje se naglašava vrijednost ljudi koji su bili otvorenog srca i primili hercegovačku djecu."
Lik fra Didaka Buntića u svečanosti otvorenja utjelovit će Robert Pehar, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i član organizacijskog tima Dana fra Didaka Buntića, koji se održavaju početkom listopada, na dan njegova rođenja 9. listopada. "On je bio i graditelj, duhovni vođa hercegovačkih franjevaca, ali i politički predstavnik te je djelovao u Skupštini. Također, bio je i učitelj, opismenjavao je Hercegovinu. Inzistirao je na tome da ženska djeca idu u školu pod svaku cijenu jer majka je prvi i glavni djetetov učitelj", ističe Pehar, dodajući kako fra Didak nije slao poslanice, već je neposredno reagirao, išao od kuće do kuće i tražio gdje je problem.
Na Vinkovačkim jesenima 18. rujna nastupit će i Etno skupina Didak, osam mladih djevojaka koje čuvaju tradiciju Broćanskog kraja, dodatno učvršćujući vezu ovih dviju hrvatskih pokrajina koju je prije više od stotinu godina svojom humanošću i upornošću iskovao jedan franjevac.
