Dok srbijanski predsjednik ponavlja narativ o kolektivnoj nevinosti, pravomoćne presude međunarodnih sudova detaljno opisuju paljenje hrvatskih kuća, progone i ubojstva nesrba s ciljem stvaranja Velike Srbije.
Aleksandar Vučić je 6. kolovoza 2026. iz obnovljene obiteljske kuće u Čipuljićima izjavio: "Mi nismo dirali kuće komšija, ni Hrvata, ni muslimana... Hrvati jesu. Mi nismo ničiju kuću dirali, ničiju kuću spalili nismo." Ova izjava nije samo osobno svjedočanstvo, već pokušaj da se iz pojedinačne sudbine izvede opća presuda o kolektivnoj nevinosti srpske politike i kolektivnoj krivnji Hrvata.
Problem s ovom tvrdnjom nije u nedostatku empatije prema obiteljskoj tragediji, svaki zločin nad civilima i imovinom zaslužuje osudu, već u tome što ona brutalno ignorira tisuće uništenih hrvatskih domova i pravomoćne presude međunarodnih sudova koji svjedoče o sustavnoj kampanji etničkog čišćenja.
Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove pravomoćno je utvrdilo da su Jovica Stanišić i Franko Simatović, visoki dužnosnici Državne bezbednosti Srbije, sudjelovali u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Namjera je bila da se nesrpsko pučanstvo, posebice Hrvati i Bošnjaci, nasilno i zauvijek odstrani s onih područja Hrvatske i BiH koja su trebala pripasti srpskoj državi. Tijekom ostvarivanja te namjere dogodila su se protjerivanja, ubojstva, deportacije i prisilna preseljenja.
Ovo nije hrvatska interpretacija, već sudski utvrđena činjenica. Milan Babić je priznao da je sudjelovao u akciji koja je imala za cilj trajno uklanjanje Hrvata i ostalih nesrba s otprilike jedne trećine hrvatskog teritorija. U njegovoj presudi spominju se deportacije tisuća ljudi i namjerno uništavanje kuća, javne i privatne imovine, crkava i kulturnih spomenika u mjestima kao što su Saborsko, Škabrnja, Nadin, Baćin i Hrvatska Dubica.
U presudi Stanišiću i Simatoviću utvrđeno je da su srpske snage, uključujući pripadnike JNA, policije takozvane SAO Krajine i Teritorijalne obrane, od napada na Kijevo u kolovozu 1991. provodile napade na hrvatska sela. Sud je bez ikakve dvojbe potvrdio ubojstva, premlaćivanja, pljačke, rušenje katoličkih crkava i paljenje kuća, što je bilo gotovo u potpunosti usmjereno na nesrpske civile da bi ih se natjeralo da odu.
Milan Martić je dobio konačnu presudu za progone, ubojstva, mučenja, deportacije, napade na civile i nemilosrdno uništavanje civilnih područja. Sud je zaključio da se stvaranje jedinstvenog srpskog teritorija provodilo kroz sustavne napade, nasilje i prisilno uklanjanje Hrvata i drugih nesrba s okupiranih dijelova Hrvatske.
Vučićeva metoda nije nova. Prvo se vlastiti narod predstavlja samo kao žrtva, a onda se srpske političke, vojne i obavještajne strukture potpuno izbacuju iz uzroka rata. Na koncu se dobiva prizor u kojem se ne spominje napad, aneksija teritorija se briše, prognani Hrvati se ne spominju, a hrvatska akcija oslobađanja vlastitog područja označava se kao početak historije.
Naravno, ne smiju se zanemariti ni zločini koji su počinjeni nad srpskim civilima tijekom i nakon Oluje. Međunarodni sud pravde je zaključio da je bilo slučajeva ubojstava i teških fizičkih ili psihičkih povreda pojedinih Srba, no odbio je optužbu Srbije da je operacija Oluja bila genocid. Pojedinačni zločini trebaju biti istraženi i kažnjeni, ali oni ne mogu promijeniti prirodu rata niti okupatora pretvoriti u osloboditelja.
Istovremeno, na domaćoj sceni Marko Ljubić je 6. kolovoza 2026. na Facebooku objavio tekst u kojem osporava sintagmu "velikosrpska agresija", nazivajući je "epohalnom podvalom hrvatskom narodu". Posebno se osvrnuo na formulaciju "velikosrpska agresija Slobodana Miloševića" koju koristi Andrej Plenković, sugerirajući da se pod tim sintagmama može mnogo toga sakriti, pogotovo jer su postale dio službene državne politike.
Konkretni detalji i argumenti Ljubićeve objave nisu u potpunosti dostupni, no sama činjenica da se na obljetnicu Oluje otvara rasprava o definiciji agresije, dok Vučić negira i najosnovnije činjenice o paljenju kuća, ukazuje na trajnu borbu za povijesni narativ.
Ne postoji kolektivna krivnja srpskog naroda, ali postoje presude, masovne grobnice, spaljena sela i ljudi koji se nikada nisu vratili u svoje domove. Vučić ima pravo govoriti o stradanju svoje obitelji, ali nema pravo iz toga izvoditi kolektivnu nevinost srpske politike i kolektivnu krivnju Hrvata. Jer poteškoća nije samo u tome što se ispred jedne obnovljene kuće zanemaruje tisuće uništenih hrvatskih domova, poteškoća je što se ispred te kuće ponovno nastoji uništiti istina o napadu na Hrvatsku.
