Branitelj Velibor Šuman nije htio u mirovinu s 28 godina
Nekadašnji pripadnik 116. brigade HV-a danas obrađuje pet hektara u dolini Neretve i bori se s birokracijom koja mu ne dozvoljava pristup potporama.
Nekadašnji pripadnik 116. brigade HV-a danas obrađuje pet hektara u dolini Neretve i bori se s birokracijom koja mu ne dozvoljava pristup potporama.
U ranim jutarnjim satima, dok sunce obasjava plodne površine doline Neretve, Velibor Šuman (56) iz Komina već se nalazi među svojim nasadima. Umjesto oružja, sada u rukama drži alat i pregledava redove lubenica koje su tijekom ljeta sazrele pod utjecajem sunca u ovom kraju. Naizgled ništa ne upućuje na to da je ovaj poljoprivrednik prije trideset godina bio pripadnik hrvatskih snaga, među onima koji su prve dane slobode proveli u vojnoj opremi.
Šuman, kojeg prijatelji i suborci zovu Šibenik, rođen je 1970. godine u Kominu. Već 1991. godine uključio se u Hrvatsku vojsku, postavši dio 3. satnije 3. bojne 116. brigade. Kasnije prelazi u izviđačke jedinice, gdje ostaje do jeseni 1995. godine, kada okončava svoje sudjelovanje u ratu i biva demobiliziran.
Godine je proveo na južnom bojištu, sudjelujući na gotovo svim terenima. Kada govori o ratu, ne ističe vlastite zasluge. Umjesto toga, govori o onima s kojima je dijelio rovove, straže i teške trenutke. Posebno pamti razdoblje vojno-redarstvene operacije Oluja, kada su mnogi branitelji s juga željeli sudjelovati u završnim operacijama.
Bili smo prisiljeni ostati na svojim položajima, iako smo željeli sudjelovati u Oluji. U to vrijeme pojačani su napadi JNA i četničkih snaga iz Istočne Hercegovine. Naš zadatak bio je čuvati jug Hrvatske, pa nismo mogli napustiti svoje pozicije, kazao je Šuman za Slobodnu Dalmaciju.
Nakon demobilizacije, mnogi su branitelji krenuli različitim životnim putevima. Velibor Šuman odabrao je put koji ga i danas obilježava - odbio je braniteljsku mirovinu. Odlučio je raditi.
Kako bih ja sa 28 godina mogao otići u mirovinu? To mi je bilo nezamislivo, prisjetio se svojih početaka u poljoprivredi.
Tako nastaje njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje danas vodi zajedno sa suprugom i njihovo dvoje djece. Na površini od pet hektara uzgaja lubenice, agrume, citruse te razne vrste voća i povrća ovisno o sezoni. Proizvode plasiraju samostalno, u direktnoj prodaji u Istri gdje imaju štandove.
Među redovima tradicionalnih crvenih lubenica posljednjih godina svoje je mjesto pronašla i prava atrakcija - žuta lubenica.
U početku su ljudi bili sumnjičavi. Bilo im je čudno vidjeti lubenicu sa žutim mesom pa su oklijevali s kupnjom. No, bilo je dovoljno da je jednom probaju. Danas kupci dolaze upravo zbog nje i često je traže čim stignu na naš štand, rekao je Šuman.
Za njega domoljublje nije pojam koji se spominje samo na obljetnice. Ono se, kako kaže, očituje svakodnevno - kada ostaneš živjeti u mjestu rođenja, kada obrađuješ zemlju i odgajaš djecu da cijene rad.
Rat je završio prije više od tri desetljeća, ali za Velibora Šumana jedna borba još traje - ona s administracijom. Državno poljoprivredno zemljište koristi na temelju dogovora s nadležnim državnim odvjetništvom i redovito plaća zakupninu. Međutim, budući da nema dugoročni ugovor o zakupu, ne može ostvariti pravo na državne potpore niti koristiti sredstva iz europskih fondova za razvoj obiteljskog gospodarstva.
Nisam jedini. Mnogo nas je u sličnoj situaciji. Državi bi bilo povoljnije da nam omogući dugoročne ugovore kako bismo mogli ulagati, proširiti proizvodnju i plaćati mirovinsko i zdravstveno osiguranje putem OPG-a. Bolje je da radimo i stvaramo nego da ovisimo o socijalnoj pomoći ili prijevremenoj mirovini, poručuje Šuman.
Ne traži privilegije, već jednaka pravila za sve koji žele živjeti od vlastitog rada. Vjeruje da bi rješenje mogli pronaći država i lokalne vlasti u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede. Do tada nastavlja raditi kao i do sada - oslanjajući se uglavnom na vlastite snage, iskustvo i ustrajnost.
