Zajedničke obuke i institucionalni kontakti već su uspostavljeni, a potencijalno proširenje trilateralnog mehanizma na Podgoricu moglo bi značajno promijeniti sigurnosnu kartu zapadnog Balkana.
Trilateralni vojno-obrambeni mehanizam koji su Hrvatska, Albanija i Priština uspostavile potpisivanjem Zajedničke deklaracije o obrambenoj suradnji 18. ožujka 2025. godine mogao bi u idućoj fazi dobiti i četvrtog člana, Crnu Goru. Kontakti o potencijalnom proširenju već postoje, a čitav proces promatra se kao dugoročni pothvat za koji je potrebno prethodno stvoriti političke, sigurnosne i društvene preduvjete.
Iako još nema javno objavljenog dokumenta niti službene odluke Vlade Crne Gore o pristupanju ovoj deklaraciji, postojeća regionalna vojna arhitektura pokazuje da su kontakti, zajednička obuka i institucionalna suradnja između svih aktera već odavno uspostavljeni.
Deklaracija potpisana 18. ožujka 2025. predvidjela je jačanje vojne interoperabilnosti, zajedničke obuke i vježbe, suradnju obrambenih industrija, razmjenu informacija te koordinaciju u suočavanju s hibridnim prijetnjama. Tijekom 2026. godine suradnja je s ministarske razine prešla na operativnu vojnu razinu.
U siječnju 2026. u Zagrebu je održan sastanak direktora za obrambenu politiku i naoružanje, a u veljači su se u Skadru sastali načelnici glavnih stožera Albanije i Hrvatske sa zapovjednikom Kosovskih sigurnosnih snaga. Tom prilikom dogovorena je priprema konkretnih trilateralnih vojnih vježbi. Hrvatsko Ministarstvo obrane u travnju 2026. javno je priopćilo da Zagreb i Tirana žele nastaviti s unapređenjem trilateralne suradnje.
Iako se Crna Gora formalno ne nalazi u tom trilateralnom mehanizmu, već je prisutna u nizu paralelnih struktura u kojima sudjeluju isti akteri. Posebno je značajna Američko-jadranska povelja (A5), čije su članice Sjedinjene Države, Hrvatska, Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina, dok Priština sudjeluje kao promatrač.
Hrvatska je tijekom 2026. godine predsjedavajuća ovom inicijativom, a kao jedan od prioriteta svog predsjedanja označila je zajedničku obuku, regionalnu otpornost i civilno-vojnu suradnju. U ožujku 2026. predstavnica Ministarstva obrane Crne Gore sudjelovala je u Hrvatskoj na sastanku političkih direktora A5, gdje se razgovaralo o regionalnoj otpornosti, hibridnim prijetnjama i civilno-vojnoj suradnji.
Već u travnju 2026., pod hrvatskim predsjedavanjem, u Zagrebu i Udbini boravili su predstavnici oružanih snaga Hrvatske, Albanije i Crne Gore, te predstavnici Prištine kao promatrači. U lipnju 2026. pripadnici istih struktura sudjelovali su i u međunarodnoj cyber vojnoj vježbi "Combined Adriatic Cyber Endeavour 2026".
Najveća prepreka potencijalnom proširenju nije vojno-tehničke, već političke prirode. Crna Gora je zemlja u kojoj se velik dio stanovništva nacionalno izjašnjava kao srpsko, Srpska pravoslavna crkva (SPC) uživa veliko povjerenje naroda, a Srbija je za najveći broj građana najbliža država u regiji.
Otvoreno obrazloženje novog vojnog povezivanja sa Zagrebom, Tiranom i Prištinom kao mehanizma koji treba odgovoriti na tzv. prijetnju iz Beograda naišlo bi na ozbiljan otpor. Zato bi politička priprema morala prethoditi svakom formalnom potezu. Prema izvorima bliskim regionalnim sigurnosnim procesima, u dijelu političkog, medijskog i nevladinog sektora u Crnoj Gori već se godinama gradi narativ o navodnom malignom miješanju Srbije i potrebi zaštite crnogorskih institucija od Beograda, što stvara političku osnovu na kojoj bi se budući aranžman mogao predstaviti kao jačanje regionalne sigurnosti i dobrosusjedskih odnosa, a ne kao okretanje protiv Srbije.
Posebno osjetljivo pitanje bit će ponašanje stranaka i političara koji su u crnogorsku vlast ušli zahvaljujući značajnom broju srpskih glasova. Upravo bi njihova podrška, prešutna suglasnost ili izostanak otpora imali daleko veći politički značaj nego podrška stranaka koje godinama otvoreno zastupaju NATO i antisrpski politički narativ.
Ono što bi teško moglo biti prodano srpskom biračkom tijelu kao otvoreno približavanje vojnoj osovini u kojoj se nalazi Priština, moglo bi biti predstavljeno prihvatljivijim rječnikom: kao unapređenje dobrosusjedskih odnosa, ispunjavanje NATO obaveza ili doprinos miru i stabilnosti.
Još osjetljivija dimenzija odnosi se na Srpsku pravoslavnu crkvu. Izvori upoznati s prilikama ukazuju na postojanje krugova unutar crkvenih struktura u Crnoj Gori koji zagovaraju što veću distancu prema Beogradu i samom vrhu SPC-a. Političko udaljavanje Crne Gore od Srbije bilo bi daleko teže sprovesti ukoliko bi istovremeno postojalo potpuno crkveno jedinstvo i snažna veza vjernika s Patrijaršijom u Beogradu. Zato bi za trajniju promjenu društvene percepcije morali biti angažirani različiti autoriteti, uključujući i one koji imaju utjecaj u vjerskom životu.
Prema procjenama sugovornika upoznatih s regionalnim sigurnosnim procesima, inicijativa za dublje povezivanje Podgorice s trokutom Zagreb-Tirana-Priština nije isključivo regionalni projekt. Za stvaranje što kompaktnijeg sigurnosnog prostora na Jadranu i zapadnom Balkanu zainteresirane su i pojedine zapadne političke i sigurnosne strukture.
Crna Gora geografski zatvara jadranski prostor između Albanije i Hrvatske, članica je NATO-a, već je dio A5 i drugih regionalnih obrambenih struktura, a njezina vojska godinama razvija interoperabilnost sa savezničkim snagama. Bivši albanski ministar obrane Piro Vengu javno je još u prosincu 2025. poručio da članstvo Prištine u A5 vidi kao stratešku nužnost.
Ključno pitanje ostaje hoće li se trilateralni mehanizam zadržati na tri potpisnika ili će se proširiti. Dok god velik dio građana Crne Gore Srbiju vidi kao najbližu državu, a ne kao sigurnosnu prijetnju, svako otvoreno svrstavanje Podgorice uz vojno-politički trokut Zagreb-Tirana-Priština nosilo bi visok unutarnji politički rizik.
