Vesna Mardžetko, umirovljena defektologinja sa 43 godine staža, progovorila je o teškim sudbinama obitelji djece s teškoćama u Hrvatskoj, uključujući i nedavni slučaj ubojstva sina s autizmom i samoubojstva oca.
Vesna Mardžetko, defektologinja i odgojiteljica ranog i predškolskog doba, provela je 43 godine radeći s djecom i mladima s teškoćama. Sada u mirovini, i dalje volontira u Centru za autizam i pomaže starijim osobama. U razgovoru za DalmacijuDanas otkrila je potresne detalje o marginalizaciji mentalnih bolesti u Hrvatskoj, nedostatku sustavne podrške i teškim obiteljskim lomovima.
"Sada sam u mirovini, ali bavila sam se autističnom djecom i mladima i zaista sam se svega nagledala, pritom mislim na roditelje", započela je svoju priču 66-godišnja Mardžetko. Radila je u Centru za autizam, ustanovi za potporu djeci s teškoćama i posebnim potrebama, Udruzi za pomoć odraslima s mentalnim poteškoćama, Udruzi za Downov sindrom, Udruzi za ADHD te je pomagala djeci s posebnim potrebama koja nisu obuhvaćena sustavom.
Najteži slučaj kojeg se prisjeća dogodio se prije par mjeseci. "Prije par mjeseci jedna naizgled funkcionalna obitelj ustvari je bila disfunkcionalna otkad se rodio sin autist", ispričala je. Otac je poveo mladića u apartman na more, navodno da malo promijeni zrak i šetaju uz more. "Ali planirao je otac, kupio je pištolj i u apartmanu ubio sina pa sebe", rekla je Mardžetko.
Otac se, prema njezinim riječima, bavio djetetom više od majke, šetali su po Zagrebu i Sljemenu. "U njemu se događala jedna druga priča koju nije mogao nikome drugome reći i planirao je, vjerojatno jako dugo, dok se nije usudio podići ruku te ubiti njega i sebe", dodala je. Bila je na sprovodu, zajedno su pokopani. "Teška tragedija", zaključila je.
Mardžetko ističe da je stigma prema mentalnim bolestima i dalje ogromna. Roditelji često skrivaju djecu ili traže izgovore za njihovo ponašanje. "Od izgovora 'on je pao s garaže kao mali' pa je drukčiji, do sličnih, sve kako bi opravdali dijagnozu autizma kojeg se mama i tata srame", navela je.
Kao djevojčica je u vlastitom ulazu otkrila mladića kojeg roditelji nikad nisu puštali van. Kad je pitala tko je to, roditelji su joj rekli: "Kaj te briga, to je bolestan dečko." On nikad nije bio na ulici. Bake i djedovi joj se i danas obraćaju s pitanjima o ponašanju unuka, jer roditelji ne žele prihvatiti da nešto nije u redu. "Ružno reagiraju, sa zadnjom rečenicom 'moje dijete je zdravo'", kazala je.
Rad s djetetom s teškoćama, objašnjava, traži 110 posto od čovjeka. "Moraš paziti hoće li pojesti bojicu, hoće li pojesti zid, udariti glavom petnaest puta o zid", opisala je. Ako je odgajateljima tako teško, postavlja se pitanje kako je tek roditeljima koji dijete ne puštaju van četiri zida.
Mardžetko je svjedočila i fizičkom zlostavljanju djece redovnog razvoja. Jedan otac je, nakon što je dijete ostavio u vrtiću u 7 ujutro i došao po njega u 17 sati, pred njom ošamario sina. "On mene ne sluša, Vi ne znate kakav je on", rekao joj je otac. Kad mu je rekla da se djeca ne kažnjavaju fizički, odbrusio joj je: "Ne možete Vi ništa."
Prijavila je slučaj Centru za socijalnu skrb, iako je to odgajateljima, kako kaže, strogo zabranjeno. "To nije naš posao; nas se to ne tiče", objasnila je. Idući dan došla je majka, visokoobrazovana žena, i opisala terorizam od strane oca, uključujući intelektualno i fizičko maltretiranje. Susjedi su na kraju reagirali i obitelj je ušla u sustav socijalne skrbi.
Drugi slučaj zapostavljanja dogodio se kad je otac dovodio bolesno dijete s visokom temperaturom i proljevom u vrtić. "Ako je jedno dijete bolesno, drugih 20 će se razboljeti jer je riječ o virusu", rekla je. Liječnica ju je pitala: "Hoćete li Vi to dalje prijavljivati?", a Mardžetko je odgovorila: "Glavna sestra će ga opet poslati Vama pa ćete nešto napraviti." Ipak, otac je i treći dan donio potvrdu da je dijete zdravo, iako je majka bila kod kuće.
Mnoga djeca s teškoćama završe u ustanovama jer ih roditelji ne mogu ili ne žele prihvatiti. "Često se događa da majka dolazi mjesečno, pa svaka tri mjeseca, pa za Božić i Uskrs, i onda prestane dolaziti", ispričala je. "I onda su to naša djeca." Vrlo mladi umiru, ali ne od autizma nego od narkotika koje primaju.
Prisjetila se i slučaja žene koja je zatrudnjela s blizancima u dobi od trideset godina. Jedno dijete je gluho, drugo ima teške psihotične napadaje. Otac je, dok je ona bila na poslu, a djeca u Suvagu i Malom Domu, spakirao kofere i otišao. "Promijenio je broj telefona i nema ga dan-danas", kazala je.
Postoji i dječak kojeg stanari zgrade tjeraju iz stana jer vrišti. "Oni tu ženu uništavaju i tko kaže da ona neće jednog dana napraviti što je napravio taj otac?", upozorila je Mardžetko. "Ali netko je urgirao i dijete će od rujna biti u stacionaru." Susjedi, dodaje, imaju djecu redovnog razvoja i sve što je drugačije ne treba ni živjeti.
"Puno, ako ne sva bolesna mentalna stanja, u Hrvatskoj su marginalizirana", zaključila je Mardžetko. "Za sve se moramo boriti. Nema adekvatne skrbi, liječi se na vrlo čudne načine. Uglavnom su to jaki medikamenti, pa onda samo spavaju i jedu, nema radne terapije, nema povezanosti s liječnikom, s psihijatrom."
Ističe i da djeca u ustanovama često nemaju ni osnovnu odjeću. "Ja sa šivaćom mašinom krpam, hodam po Caritasima, tražim obleku za djecu jer roditelji zaborave na svoju djecu koja rastu i koja moraju nešto odjenuti", rekla je. "Nemaju hrabrost pogledati to dijete čiji su roditelji."
