Dres su zamijenili odorom: 43 karlovačka sportaša poginula

Tijekom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, kao i godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja, ne smijemo zaboraviti da su u redovima branitelja bili i mnogi koji su prije rata nosili sportske dresove. Karlovac, koji je mjesecima trpio neprijateljske napade, u toj je borbi dao golem doprinos, a lokalna sportska zajednica pretrpjela je nenadoknadive gubitke.

Osamostaljenje Hrvatske donijelo je i formiranje zasebnih sportskih institucija. Krajem 1990. utemeljen je Hrvatski športski savez, da bi početkom veljače 1991. bio osnovan i Karlovački športski savez. U rujnu iste godine pridružio im se i Hrvatski olimpijski odbor. No, umjesto mirnog razvoja, sport je zajedno s cijelom zemljom ubrzo bio gurnut u ratno okruženje.

Razoreni objekti, neslomljen duh

Prvi mjeseci sukoba donijeli su teška razaranja sportske infrastrukture. Potpuno je uništena tek izgrađena kuglana u Mostanju, a velika oštećenja pretrpjeli su Školska sportska dvorana na Rakovcu, Sokolski dom, stadion pokraj Korane, teniski tereni u Vranićevom perivoju te Veslački dom na Dubovcu. Iako su mnoga igrališta karlovačkih klubova bila devastirana, to nije uspjelo ugasiti sportski žar u gradu.

Dok su projektili padali po Karlovcu, velik broj sportaša i sportskih radnika odlučio je zamijeniti kopačke i rekvizite za vojnu opremu. Nogometaši, rukometaši, kuglači, veslači, tekvondaši, planinari, motociklisti, tenisači, odbojkaši i predstavnici mnogih drugih disciplina stali su u redove obrane svog grada i domovine.

Četrdeset i troje ih se nije vratilo

Mnogi su se nakon završetka rata vratili svojim klubovima i nastavili sportske karijere. Nažalost, za 43 sportaša i sportska djelatnika to nije bilo moguće. Oni su dali živote za slobodu Hrvatske. Ostali su zauvijek mladi, a za sobom su ostavili neispunjene sportske ambicije, prazne klupe u svlačionicama i neizmjernu zahvalnost svojih sugrađana. Njihova su imena trajno zabilježena na spomen-ploči postavljenoj u Školskoj sportskoj dvorani na Rakovcu. Taj spomenik ne svjedoči samo o poginulim sportašima, već je i stalni podsjetnik da sloboda nije poklonjena, nego stečena uz ogromnu žrtvu.

Unatoč stalnim opasnostima, sportski život u Karlovcu nije zamro. Klubovi su radili u okviru ratnih mogućnosti, a mnogi su natjecatelji postizali zavidne rezultate na domaćoj i međunarodnoj sceni. Bejzbolaši, rukometaši, tekvondaši i veslači iz Karlovca pronosili su ime Hrvatske svijetom baš u trenucima kad se zemlja izborila za međunarodno priznanje. Svaki njihov istup pod hrvatskim stijegom bio je više od sportskog uspjeha, bio je to dokaz da Hrvatska postoji, da se bori i da ne namjerava odustati.

Pobjeda koja traje

Početkom kolovoza 1995. operacija Oluja donijela je konačno oslobođenje okupiranih područja i dugo željeni mir. Bio je to trenutak kad su se sportaši mogli u potpunosti posvetiti onome što najbolje znaju. Uslijedila je obnova dvorana, igrališta i stadiona te stvaranje novih generacija koje su nastavile graditi ugled karlovačkog sporta.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, djeca bezbrižno dolaze na treninge, igraju utakmice, veslaju rijekama i sanjaju sportske snove. Taj mir nije oduvijek postojao. Iza svakog današnjeg treninga i svake odigrane utakmice stoje godine patnje i žrtva onih koji su se borili za pravo na normalan život. Sloboda u kojoj živimo nije došla sama od sebe, za nju su karlovački sportaši i sportski djelatnici platili najvišu cijenu.

Dan pobjede stoga nije samo državni praznik i sjećanje na trijumf hrvatske vojske i policije. Za karlovački sport to je i dan duboke zahvalnosti prema svima koji nisu dočekali nove utakmice i sportske jubileje jer su svoje živote ugradili u temelje neovisne Hrvatske. Dokle god se na igralištima grada na osam obala bude čuo dječji smijeh i sportski žamor, živjet će uspomena na one koji su za našu slobodu dali ono najvrjednije.