Giga o Oluji: Važni su ljudi, ne činovi
71-godišnji Nenad Šarić Giga, dragovoljac Domovinskog rata, prisjetio se dana uoči Oluje, pogibije brigadira Ivana Čanića Baje i suboraca koje je izgubio.
71-godišnji Nenad Šarić Giga, dragovoljac Domovinskog rata, prisjetio se dana uoči Oluje, pogibije brigadira Ivana Čanića Baje i suboraca koje je izgubio.
Nenad Šarić Giga, 71-godišnji dragovoljac i sudionik Domovinskog rata, svake se godine u ovo vrijeme s posebnom tugom prisjeća ljudi s kojima je dijelio najteže dane. U razgovoru za Zadarski list, ovaj učitelj, sportaš i glazbenik iz Ličkog Osika ispričao je svoju priču o protjerivanju, ratu na ličkom bojištu i gubitku suboraca, naglašavajući da u ratu činovi nikada nisu bili važni, važni su bili ljudi.
Ratni put Nenada Šarića Gige započeo je protjerivanjem. Njega i njegova ostarjelog oca Antu, bivšeg dalmatinskog partizana koji je nakon Drugog svjetskog rata radio u tvornici "Marko Orešković", protjerali su iz Ličkog Osika, koji je tada preimenovan u Teslingrad. Iako je mogao otići kod braće u Njemačku, odabrao je ostanak u Lici. "Nisam mogao sebi dozvoliti napuštanje Like i Hrvatske. Bio sam sretan što sam gradić svoje mladosti mogao promatrati s kote Šuplja glava, na udaljenosti manjoj od kilometra", prisjetio se.
Kao narednik 118. brigade, kasnije 118. Domobranske pukovnije, Giga je gotovo cijeli rat proveo na koti Šuplja glava. Opisao je to kao razdoblje neprekidnih borbi. "Na koti Šuplja glava odbili smo na stotine napada neprijatelja, zamalo svakoga dana. Kada bi dan i noć prošli mirno, bilo nam je neobično jer i ratna tišina ima svoje značenje, ali i cijenu", ispričao je.
Posebno se sjeća 3. kolovoza 1995. godine, kada je njegovu postrojbu u predvečerje obišao zapovjednik, brigadir Ivan Čanić Baja. Tada je prvi put čuo ime završne operacije. "Malo nas je iznenadio kada je sav sretan govorio: 'Još samo da riješimo Oluju i okončamo ovaj prokleti i nametnuti rat!'", prepričao je Giga. Te su večeri obišli zapovjedništva na bojišnoj dionici dugoj osam kilometara, sve do kote Pogledalo, i čekali zoru. Nažalost, bila je to posljednja zora u životu brigadira Čanića Baje. Poginuo je već sljedećeg dana, 4. kolovoza 1995., u izravnom napadu kod Široke Kule na Vujatovu brdu, samo četiri dana prije svog 40. rođendana. "Svi koji su ga poznavali potvrdit će vam kako je to bio sjajan časnik, zapovjednik i čovjek", naglasio je Giga.
Giga se prisjetio i svog suborca, natporučnika topništva Zorana Trtice, za kojeg kaže da je "pravo čudo i rijetka sreća" što nije ranjen ili poginuo. Opisao ga je kao iznimno hrabrog čovjeka koji se nakon rata posvetio skromnom životu na imanju, a potom i slikarstvu. "Često se našalim i govorim da je moj prijatelj Zoran u ratu bio maher za topništvo, nakon rata za traktor i motornu pilu, a sada nas je sve ugodno iznenadio kada je sve to zamijenio slikarskim kistom i štafelajem", rekao je. Nedavno su u Gospiću bile izložene 52 Trtičine slike.
Giga je ispričao i da je Trticu prije rata Martićeva paravojska nekoliko puta privodila jer im je bio sumnjiv, bio je tih, nije se miješao u politiku i radio je svoj posao. "Takvi su im ljudi bili najviše sumnjivi. Sve nas sumnjive privodio je tada lokalni ološ, neradnici, a kasnije i ratni zločinci", komentirao je.
Na kraju razgovora, Giga se vratio na ono što ga najviše boli. "Ja sam tijekom rata izgubio dvojicu vojnika i to je nešto što se ne zaboravlja. Uvijek sam poštovao svoje suborce i danas ih rado susrećem. Svake Oluje sjetim se svih tih dragih ljudi kojih više nema", rekao je. Dodao je i kako ga pogađa današnji odnos prema braniteljima: "Jedna od nepravdi koju danas ne podnosim je ta što mi se ponekad čini da smo mi hrvatski branitelji nekome postali smetnja, da smo samo broj."
Unatoč svemu, ponosan je što se odmah nakon Oluje vratio u Lički Osik i što danas sa sinom Antom živi u Ulici generala Ivana Čanića Baje. "Uglavnom živimo vrlo skromno i ništa ne tražimo", zaključio je.
