Mate Parlov, jedan od najvećih hrvatskih boksača svih vremena, bio je miljenik Josipa Broza Tita. Njegova karijera puna je povijesnih uspjeha, a priča o odnosu s doživotnim predsjednikom Jugoslavije i danas fascinira.
Dok se piše o skorašnjoj borbi Filipa Hrgovića za svjetski naslov, nemoguće je ne povući paralele s velikanima hrvatske boksačke povijesti. Među njima je jedan nezaobilazan: Mate Parlov, osmerostruki prvak bivše Jugoslavije, peterostruki prvak Balkana, dvostruki svjetski i jednom europski prvak te osvajač zlatne olimpijske medalje u Münchenu 1972. godine. Tijekom svoje profesionalne karijere, u 29 borbi, ostvario je 24 pobjede, tri poraza i dva remija.
Rođen 16. studenog 1948. godine u Imotskom, Parlov je boks počeo trenirati u Puli kao šesnaestogodišnjak. Nakon manje od tri godine vježbanja postao je prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji. S nepunom 21 godinom, 1969. u Budimpešti, došao je do finala europske smotre, a dvije godine kasnije u Madridu postao je europski prvak. Taj naslov je uspješno obranio na Europskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu.
Najveći uspjeh u amaterskoj karijeri ostvario je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Na olimpijskom boksačkom turniru, pobijedio je u svih pet mečeva i tako postao olimpijski prvak na impresivan način. U prvom kolu svladao je Amana Hasasana iz Čada, u drugom Imrea Totha iz Mađarske, obojicu nokautom. U trećem kolu namjerio se na izvrsnog Argentinca Miguela Angela Cuella. Unatoč Cuellovom žestokom otporu, Parlov ga je prisilio na predaju jednim preciznim udarcem. Trener Argentinca bacio je ručnik na pod, a novine su pisale: "Trener spasio svog pulena".
U polufinalu je na bodove nadvisio Poljaka Janusza Gortata, a u finalu ga je čekao predstavnik kubanske boksačke škole, Gilberto Carillo. Carillo je slovio kao favorit i zaista je namučio Parlova. Letjeli su obojica na pod, pljuštali su teški udarci. U jednom trenutku, Parlov je uspio izbjeći opasnu situaciju u klinču i izmaknuti seriji Carillovih udaraca. Parlov, ljut zbog mogućih komplikacija u borbi, u drugoj rundi je precizno pogodio Carilla u područje prsa. Sudac je odlučio: tehnički nokaut. Prije toga Carillo je "preživio" tri pada na pod.
Parlov je bio neosporno veliki ljubimac doživotnog predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Tito mu je organizirao prijem čak tri puta, što nijedan sportaš u bivšoj državi nije doživio. Međutim, Tito nije prisustvovao njegovim borbama, čak ni onima u Beogradu, gdje je bilo sto tisuća gledatelja na Marakani. Svjedoci vele da je Tito uživao gledajući finalni dvoboj iz Münchena, poskakujući svako malo iz svoje fotelje od živciranja. Da bi naposljetku oduševljeno kliknuo: "Toooo!" Dodavši kada se primirio: "Odmah mu pošaljite telegram!"
Parlov je poslije, 1974. u Havani, postao i svjetski prvak. Njegove mečeve gledao je i kubanski predsjednik Fidel Castro, ali uživo, dok je Tito gledao pred televizijskim ekranima. Kada je Parlov odlučio krenuti u profesionalce, u tadašnjoj komunističkoj partiji nisu blagonaklono gledali na tu odluku. U tisku su se pojavile informacije da bi mu se moglo zabraniti nastupanje u Jugoslaviji ako prijeđe u profesionalce. No, upućeni su prišapnuli Parlovu da će "Tito srediti stvar". Ni sam nije vjerovao, ali odjednom su stvari počele teći glatko. Parlov je ušao u profesionalne vode i tamo je nastavio blistati.
U Beogradu protiv Talijana Adinolfija gledalo ga je sto tisuća ljudi. Pobjedom nad Talijanom, osvojio je titulu europskog prvaka u poluteškoj kategoriji. Titulu svjetskog prvaka osvojio je 1976. godine. Njegov protivnik bio je Argentinac Cuello, kojeg je pobijedio već u trećem krugu olimpijskog turnira u Münchenu. Nakon jednog udarca, Cuellu je glava, a potom i tijelo, jednostavno klonulo. Ta scena dugo godina bila je i uvodna špica sportskih pregleda u bivšoj državi.
Kada su mu spočitavali da je bio Titov miljenik, nije se osvrtao. Kao ni kada su tvrdili da je hrvatski nacionalist. "Što je svima? Bio sam Titov ljubimac, volio me... Boksao sam za tu Jugoslaviju. I gdje sad da se ja svrstavam i za koga? Ni od koga ne ovisim, tako da me svi mogu komotno zaboraviti", govorio je Parlov.
Za drugu tezu bi uzvratio: "Svašta! Pa, kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život".
Mate Parlov umro je 29. srpnja 2008. godine, ostavivši iza sebe karijeru koja i danas služi kao mjerilo veličine u hrvatskom sportu.
