Izrael pretvorio sinagogu Rafi-Nia u Teheranu u ruševine

Još je bio mrak kada je Marjan, članica Udruge židovskih diplomiranih studenata Irana, stigla u ulicu Malek u blizini povijesnog središta Teherana 7. travnja 2026. godine. Nekoliko minuta ranije, oko 3:30 ujutro, probudio ju je poziv prijatelja iz susjedstva s viješću da je sinagoga Rafi-Nia pogođena u tri izraelska napada. Prizor koji je zatekla bio je poražavajuć.

"Pohrlila sam na mjesto događaja. Sinagoga i susjedna zgrada bili su potpuno uništeni," prisjetila se Marjan za AFP. "Stranice svetih knjiga bile su razbacane po ulicama." Hitne službe, Crveni polumjesec, paravojne snage Basij i volonteri s oznakama Revolucionarne garde već su bili na terenu i raščišćavali ruševine. Stanovnici koji su u panici pobjegli iz svojih domova vraćali su se po ono što je ostalo od njihovih života. "Susjedi koji su nas godinama dočekivali i pratili na putu do sinagoge sada su gledali, nervozni, shrvani i u suzama, dok su sva njihova imovina uništena u djeliću sekunde," dodala je Marjan.

Više od bogomolje, srce zajednice

Skrivena na kraju slijepe ulice, sinagoga Rafi-Nia bila je mnogo više od mjesta molitve. Vlasnik kuće Abdul Rahman Rafi-Nia dao ju je na korištenje židovskoj zajednici još 1958. godine. U njoj su se održavale vjerske službe i sastanci Udruge židovskih diplomiranih studenata. "Željeli smo da ova sinagoga ostane živi prostor. Uvijek su ljudi dolazili i odlazili, aktivnosti su se odvijale, obitelji su bile tamo. Voljeli smo se okupljati tamo. Bila je to lijepa stara kuća, s šarmantnim dvorištem," rekla je Marjan.

Za Narciss M. Sohrabi, istraživačicu urbanog planiranja povezanu s laboratorijem Ladyss u Parizu i Centrom za iranske studije Austrijske akademije znanosti, sinagoga je bila posebno mjesto. "Vrata su uvijek bila otvorena," prisjetila se. U podrumu sinagoge nalazio se košer i vegetarijanski restoran gdje su se posluživale pizze, falafeli i sendviči, a lokalne obitelji su se tamo redovito okupljale.

Čudom, u trenutku napada u sinagogi nije bilo nikoga. No ubrzo je postalo jasno da su drevni svici Tore zatrpani pod tonama ruševina, što je pokrenulo utrku s vremenom za njihovo spašavanje. "Pokušali smo spasiti nekoliko svetih knjiga. Naravno, nismo bili stručnjaci i nije nam bilo dopušteno ući na mjesto napada. Ali skupili smo što smo više knjiga mogli iz uličice i na cesti," ispričala je Marjan. Dužnosnici sinagoge zatražili su zaustavljanje bagera. "Znali smo da ako bageri nastave čistiti ruševine oko svetog kovčega, svici će biti uništeni. Ruševine su se morale ukloniti ručno," objasnila je. Zajednica je čekala pet dana prije nego što su sveti svici konačno pronađeni, uglavnom netaknuti, zaštićeni svojim čvrstim drvenim kutijama.

Nevidljiva meta i izraelsko žaljenje

Izraelska vojska brzo je preuzela odgovornost za napade, tvrdeći da je meta bio viši zapovjednik iranskih oružanih snaga, Khatam al-Anbiya. U izjavi za The Times of Israel naveli su: "Izraelska vojska žali zbog kolateralne štete prouzročene sinagogi," dodajući da su korištena "precizna streljiva" i poduzete mjere za smanjenje rizika po civile.

Za Sohrabi je vijest bila gotovo nevjerojatna. "Bila sam zapanjena. Kako je mala, skromna, gotovo nevidljiva zgrada, skrivena u slijepoj ulici u središtu Teherana, mogla biti meta?" rekla je za AFP. "Nije bilo znaka koji je ukazivao da je to sinagoga. Ta nevidljivost karakteristika je mnogih sinagoga u Iranu, ali ni ona nije zaštitila Rafi-Niu od izraelskih projektila." Sohrabi je dodala da je Izrael uništio "ne samo mjesto bogoslužja, već i mjesto sjećanja i društvenog života iransko-židovske zajednice."

Zajednica pod pritiskom i obećanje obnove

Napad je pojačao strahove u već osjetljivoj zajednici koja se smanjuje. Prije Islamske revolucije 1979. godine u Iranu je živjelo više od 100.000 Židova. Danas ih je između 9.000 i 10.000. "Iran je još uvijek dom najveće autohtone židovske zajednice na Bliskom istoku izvan Izraela," rekla je Miriam Nissimov, viša predavačica na Sveučilištu Tel Aviv i autorica knjige 'From Cyrus to Khomeini: The Jews of Iran'. Iako je judaizam priznat ustavom, a Židovi imaju svoje sinagoge, škole i zastupnika u parlamentu, Nissimov upozorava: "Židovi su slobodni prakticirati svoju vjeru, ali ne uživaju punu jednakost kao građani." Pristup određenim državnim službama i visokim položajima im je ograničen. "Uz službene deklaracije vjerske tolerancije, antižidovske teme dugo su bile prisutne u određenim aspektima vjerskog diskursa Islamske Republike, a antisemitski stereotipi su se opetovano pojavljivali u medijima povezanim s državom, kao i u određenim televizijskim serijama i filmovima," dodala je Nissimov.

Zabrinutost je posebno porasla nakon 12-dnevnog rata između Izraela i Irana u lipnju 2025. godine. Prema nevladinoj organizaciji Human Rights in Iran, najmanje 30 iranskih Židova pozvano je na ispitivanje od strane sigurnosnih službi tijekom sukoba, uglavnom zbog obiteljskih veza s Izraelom. "Mnogi iranski Židovi imaju djecu ili rođake koji žive u Izraelu," objasnila je Sohrabi. "Komunikacija je postala izuzetno teška od tog prvog rata. Neki koriste strane SIM kartice. Drugi se niti ne javljaju na telefon kada vide dolazni izraelski broj." Organizacija Human Rights in Iran dodaje kako su neki članovi zajednice duboko zabrinuti zbog rastućeg vjerskog pritiska i diskriminacije.

Nakon napada u travnju, iranske vlasti obećale su obnoviti sinagogu Rafi-Nia i proglasiti je mjestom nacionalne baštine. Seyyed Reza Salehi Amiri, ministar turizma i kulturne baštine Irana, izjavio je za iransku novinsku agenciju ISNA da će mjesto "ostati u povijesnom sjećanju Iranaca, svijeta i budućih generacija, kako bi svijet znao da je režim koji ubija djecu napao srce Irana i da se ovaj zločin mora zabilježiti u povijesti zemlje." Ipak, organizacije za ljudska prava upozoravaju da je stvarnost složenija. Human Rights Activists in Iran (HRANA) izvještava da se "određeni vjerski ili kulturni objekti koji pripadaju manjinama u Iranu suočavaju s napuštanjem, zadiranjem ili uništavanjem."