Junak iz sjene: Imoćanin među petoricom koji su znali plan
Umirovljeni bojnik Milivoj Runac, član stožera generala Rahima Ademija, uoči 31. obljetnice Oluje progovorio je o ključnoj ulozi u planiranju legendarne akcije.
Umirovljeni bojnik Milivoj Runac, član stožera generala Rahima Ademija, uoči 31. obljetnice Oluje progovorio je o ključnoj ulozi u planiranju legendarne akcije.
U povodu 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, javnosti je predstavljena priča o samozatajnom Imoćaninu čiji je doprinos oslobađanju Knina bio daleko veći nego što je itko slutio. Umirovljeni bojnik Milivoj Runac (63), sin uglednih imotskih prosvjetnih djelatnika i diplomirani inženjer agronomije, bio je jedan od svega petorice ljudi koji su znali ključne detalje plana napredovanja hrvatskih snaga prema Kninu. Njegov karakter najbolje opisuje stara narodna izreka: "Tiha voda, brda valja."
Priču o ovom junaku iz sjene donio je novinar Slobodne Dalmacije Braco Ćosić, a prenio Radio Imotski. Runac, kojeg je general Rahim Ademi nazvao "osobom od svog posebnog povjerenja", u stožeru je bio zadužen za izradu karata, planova i koordinaciju postrojbi na terenu.
Runčev ratni put započeo je na samom početku agresije na Hrvatsku 1991. godine. "Baš početkom 1991. godine vraćao sam se iz Zagreba, rat je već bio počeo. Mislim, trebam i ja dati svoj doprinos za Hrvatsku", prisjetio se Runac za Slobodnu Dalmaciju. Odmah po dolasku u Imotski prijavio se u 115. brigadu, koja je službeno formirana 29. srpnja 1991. godine.
Zbog prethodnog iskustva u protuzračnoj obrani iz bivše vojske, postavljen je za zapovjednika voda PZO-a. U travnju 1992. upućen je u prvu generaciju Časničke škole PZO-a u Zagreb, nakon čega se s 115. brigadom borio na Južnom bojištu. Posebno se ističu borbe na koti Lisnik, gdje je njegova brigada bila pridodana legendarnoj Prvoj gardijskoj brigadi Tigrovi pod zapovjedništvom Damira Tomljanovića-Gavrana. "Nažalost, na koti Lisnik, gdje je bilo i najteže, izgubili smo neke svoje suborce, a bilo je i ranjenih", prisjetio se Runac.
Nakon akcije "Zima '94.", general Ante Gotovina izdaje zapovijed kojom Runca premješta u Zapovjedništvo Zbornog područja Split, odakle odlazi u operativnu grupu u Livno, pod izravno zapovjedništvo generala Rahima Ademija. Sudjelovao je u akcijama "Skok 1" i "Skok 2", koje su bile priprema za "Ljeto '95". Ta je akcija rezultirala oslobađanjem ključnih mjesta Bosanskog Grahova i Glamoča i predstavljala je neposredan uvod u Oluju.
Prekretnica nastupa 3. kolovoza 1995. godine, kada Srbi u Ženevi odbijaju mirovni sporazum Z-4. Istog dana poslijepodne stiže naređenje za provedbu akcije "Kozjak '95". Stožer se hitno seli iz Rujana u Sajkoviće kod Livna, bliže prvoj crti bojišnice. "Imamo zapravo samo jedan dan da odradimo u stožeru najvažnije zapovijedi", opisao je Runac dramatične trenutke.
Upravo tada dolazi do izražaja njegova ključna uloga. "Za taj plan znao je general Ademi, general Ljubo Ćesić Rojs i svakako kao zapovjednik general Ante Gotovina te ja i pukovnik Josip Jukica. Eto, bio sam među pet ljudi koji su znali na kojim i s kojih prostora će se krenuti prema Kninu, ali nisam znao točan termin početka akcije", otkrio je Runac. Planovi za "Kozjak '95" izrađeni su desetak dana ranije, a povjerljivost je bila na najvišoj razini.
Do 3. kolovoza u poslijepodnevnim satima nitko osim njih petorice nije znao pravce napada. Neprijatelj je očekivao udar iz smjera Sinja, ali "mudre glave naših generala Ante Gotovine i Rahima Ademija odlučile su nešto iznenađujuće" - napad je uslijedio preko Dinare i Crvene zemlje. "Iznenađenje stopostotno", naglasio je Runac. Po danu su se pisale zapovijedi, a po noći su on i suborci obilazili položaje na prvoj crti bojišnice, upoznavajući zapovjednike i vojnike sa svakim detaljem plana.
Na sastanku sa zapovjednicima postrojbi 3. kolovoza poslijepodne, doznaje se da akcija počinje sutradan, 4. kolovoza u pet sati ujutro. U stožeru su već bili general Gotovina i visoki časnici iz Glavnog stožera OSRH iz Zagreba. Runac je sa svojim kolegama koordinirao crtu bojišnice od Velebita do Livna, osiguravajući da svaka postrojba bude na svom mjestu u točno određeno vrijeme. Sve postrojbe javljale su im pozicije i stanje s terena, a oni su putem posebne veze izvještavali ministra Šuška u Zagrebu i Glavni stožer.
"Osobno, kada sam čuo da su prvi naši ratnici ušli u Knin, bio je to osjećaj koji ću pamtiti cijeli život. Pa Knin!? Tako brzo, tako, rekli bi neki, jednostavno, a koliko se to planiralo, konačno i čekalo", prisjetio se Runac. General Ademi odmah je otišao u Knin, a Runac je stigao 6. kolovoza 1995. godine. "Tu smo morali oformiti novi stožer. Jest, radost je, slavi se, ali treba biti na oprezu jer se neprijatelj mogao pregrupirati", objasnio je. Poslije Oluje zadatak je bio izići na granice Republike Hrvatske, a postrojbe su čak sprječavale kontranapad na prijevoju Derala, koji bi, da je bio izgubljen, doveo u pitanje i sam Knin.
I nakon 31 godine, emocije su kod Runca i dalje snažne. "Mogu se samo nakloniti do poda jer je bio čovjek, stručnjak kojega bi poželjela svaka vojska. Ponosan sam i danas pred Oluju, ježurci prolaze, suzu pustim za prijatelje koji su poginuli, sve se to pomiješa ovih dana", rekao je. Cijeli je stožer, po njegovim riječima, funkcionirao besprijekorno, a akcija je isplanirana tako vrhunski da će, uvjeren je, "ući u anale svjetskih ratova".
Unatoč ogromnom doprinosu, Runac je ostao skroman kakav je i bio. "Ja sam vam samo jedna mala kap u tom velikom slapu koja je bila sudionikom 'Oluje' i koja je dala svoj doprinos. S tim sam silno ponosan i bit ću sve do svoje smrti", zaključio je ovaj Imoćanin čija je tiha, ali presudna uloga u oslobađanju Knina konačno ugledala svjetlo dana.
