Kako prepoznati pauka crnca, najrjeđeg od opasnih paukova u Jadranu
Pauk crnac naraste do pola metra i ima karakteristične tamne mrlje ispod bočne linije, a njegov otrovni ubod zahtijeva brzu reakciju.
Pauk crnac naraste do pola metra i ima karakteristične tamne mrlje ispod bočne linije, a njegov otrovni ubod zahtijeva brzu reakciju.
Pauk crnac (Trachinus araneus, Cuvier, 1829) riba je iz porodice pauka (Trachinidae) i najrjeđa vrsta paukova u Jadranu, donosi Novi list u opširnom opisu ove opasne ribe. Iako je rasprostranjen po cijelom Jadranu, susreće se rjeđe od ostalih srodnika iz iste porodice.
Ova riba naraste do 50 centimetara u dužinu i može doseći težinu do 1,5 kilograma, iako se prosječna lovna težina kreće oko 0,15 kilograma. Tijelo mu je izduljeno i bočno stisnuto s gotovo ravno ocrtanim leđima, a donja čeljust upadljivo je duža od gornje.
Boja pauka crnca je sivo zlatasta, katkad crvenkasta, s poprijeko koso položenim isprekidanim tamnim prugicama koje se nižu od glave prema repu. Ključna prepoznatljiva oznaka nalazi se ispod jasno vidljive bočne linije: 6 do 10 krupnijih tamnih mrlja. Trbušna strana mu je sjajna, bijelo-srebrnkasta.
Pauk crnac preferira koraljno ljušturasta, kamenita i tvrda dna na dubinama od 5 do 100 metara. Češći je u vanjskim brakovima nego u unutarnjim kanalima. Slično drugim paukovima, veći dio vremena provodi zakopan u dno čekajući plijen, a uglavnom ga se slučajno ulovi pridnenim udicama.
Dostiže spolnu zrelost pri duljini od 26,5 centimetara, a razmnožava se krajem jeseni i početkom zime. U hrvatskom jeziku poznat je i pod nazivima pauk crnožig, pauk od grebena, crni pauk i ranj.
Kao i kod ostalih paukova, na škržnom zaklopcu nalazi se otrovna bodlja, a otrovne su i prve šipčice leđne peraje. Zbog otrovnog uboda vrlo je opasan, a mjere opreza i tretiranja uboda iste su kao i kod pauka bijelca.
Živog pauka nikada ne smijete dirati bez zaštite ruku. Ako do uboda ipak dođe, prva pomoć sastoji se u neutraliziranju otrova uranjanjem ili premazivanjem mjesta uboda 10 postotnom otopinom amonijaka, koja se u prikladnom pakiranju može kupiti u svakoj ljekarni. Nakon toga bol i druge posljedice uboda najčešće potpuno nestaju.
Prije otprilike deset godina, na našem moru su se prvi put pokušali tretirati ubodi otrovnih riba s desetpostotnom otopinom amonijaka, po uzoru na tretmane uboda insekata ili opekotina od žarnjaka. Pošto su rezultati kod većine ubodenih bili vrlo dobri, ovaj način je postao vrlo česta i djelotvorna praksa među ribolovcima.
Mnogi ribolovci mjesto uboda pale upaljačem, žarom cigarete ili ga prislone na vruću ispušnu cijev motora, no bez obzira koji tretman odaberu, trebaju što prije otići liječniku, posebno ako ima više uboda.