U središtu afere s desecima tisuća tona opasnog otpada zakopanog u Gospiću, Varaždinu i Benkovcu nalazi se bračni par Josip i Monika Šincek, a istraga otkriva mrežu obiteljskih veza, sumnje na korupciju i pranje novca.
Istraga o desecima tisuća tona opasnog otpada koji je godinama završavao zakopan ili razasut diljem Hrvatske svoje središte ima u bračnom paru Josipu i Moniki Šincek. Prema sumnjama Uskoka, Josip Šincek bio je organizator cijelog posla, čovjek koji je osmislio sustav u kojem se na otpadu zarađivalo upravo tako da se on nije propisno zbrinjavao. Monika, njegova supruga, bila je središnji dio poslovne i obiteljske mreže kroz koju su se dogovarali poslovi, upravljalo firmama i usklađivali terenski ljudi.
Osnovni model zarade bio je jednostavan. Zbrinjavanje otpada u europskim zemljama iznimno je skupo, osobito kada se radi o opasnom, medicinskom ili teško razgradivom materijalu. Tvrtke povezane s obitelji Šincek nudile su niže cijene od konkurencije i tako dobivale poslove. Umjesto skupog i pravilnog tretmana, dio pošiljaka bi se dopremao u Hrvatsku, gdje bi se otpad mljelo, zatrpavalo zemljom i šljunkom ili miješalo s građevinskim materijalom. Organizatori su zadržavali razliku između naplaćenog zbrinjavanja i stvarnog, mnogo jeftinijeg zakopavanja.
Prema informacijama Europola i hrvatskih istražitelja, otpad je u Hrvatsku dolazio prvenstveno iz Italije, Slovenije i Njemačke, a dio medicinskog otpada bio je iz hrvatskih bolnica. U papirima je navodno bio predstavljen kao sirovina za recikliranje ili preradu u građevinski materijal. Policijske procjene govore da je oko 35.000 tona otpada uvezeno kroz približno 1750 pošiljaka, od kojih je svaka u prosjeku težila dvadesetak tona. Ključ operacije bila je dokumentacija kojom su se stvarni sadržaj, obrada i put otpada prikazivali drukčije nego što je doista bilo.
Uz bračni par Šincek, istraga je obuhvatila i širi krug članova obitelji i bliskih suradnika. Mileta Stevanović, Monikin otac, prema sumnjama istražitelja, bio je odgovoran za nabavu zemlje i šljunka kojim se prekrivao usitnjeni otpad. Antonija Bauk, partnerica Monikina brata, te dvojica vozača također se spominju kao dio skupine s operativnom ulogom u prijevozu, dogovaranju radnika i poslovima prikrivanja otpada.
Važnu kariku u poslovnoj konstrukciji činila je i Franciska Dodić, suvlasnica tvrtke Izoxeco zajedno s Monikom Šincek. Prema istrazi, povezane tvrtke su koordinirale radnike i transport, a međusobno su izdavale račune kako bi se novac izvlačio, smanjivale porezne obveze i skrivao trag. Istražitelji također sumnjaju na pranje stotina tisuća eura kroz pozajmice, investicije i lažne fakture. Paško Dodić, Franciskin suprug i poznati zlatar, vlasnik je zemljišta kamenoloma blizu Benkovca gdje je otpad također odlagan, iako nije bilo dozvole za to. On nije među osumnjičenima u prvom dijelu predmeta, ali je važna karika među sudionicima.
Upravo je Paško Dodić, prema objavljenim informacijama, upoznao Josipa Šinceka s tadašnjim glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem. U svojoj obrani pred Uskokom, Šincek je rekao da ga je Mikulić tražio pola milijuna eura mita kako bi inspekcija zatvorila oči i omogućila mu nastavak posla. Prema tim tvrdnjama, imali su najmanje dva susreta u pivnici u Gospiću. Šincek tvrdi da nije platio, a nakon sastanaka su njegovim tvrtkama oduzete dozvole. Mikulićevi odvjetnici su izjavili da ne znaju ništa o tim tvrdnjama, a Uskok treba provjeriti njihovu istinitost.
Jerko Kostelac, dugogodišnji zaposlenik Ličko-senjske županije i savjetnik za zaštitu okoliša, imao je posebnu ulogu u cijelom slučaju. On je tvrtki Tipos Resurs izdavao dozvole za gospodarenje otpadom u Gospiću. Uskok sumnja da su dozvole izdavane bez adekvatne provjere stvarnog stanja na terenu. To postavlja ključno pitanje: kako su tisuće kamiona mogle godinama ulaziti na lokacije, gomilati desetke tisuća tona otpada, a nadzor nije reagirao na vrijeme?
U Gospiću se otpad odlagao u prostoru bivšeg PPK Velebita, koristeći silose, otvorene površine i okolno zemljište. Kada je prostora nestalo, posječen je i dio šume. Dio materijala također je završavao na lokalnim odlagalištima. Istraga se proširivala i na druge lokacije, uključujući Senj i Otočac. Otpad se nije skrivao u nekoliko bačava ili noćnim vožnjama, već se prevozio u industrijskim količinama, što je zahtijevalo prijevoznike, radnike, strojeve, dokumentaciju, zemljišta, dozvole i šutnju onih koji su morali vidjeti što se događa.
