Knin uoči Oluje: Neki vide priliku, drugi čekaju vodu
Dok grad sprema središnju državnu proslavu, stvarnost stanovnika kreće se od poduzetničkog optimizma do čekanja osnovne infrastrukture.
Dok grad sprema središnju državnu proslavu, stvarnost stanovnika kreće se od poduzetničkog optimizma do čekanja osnovne infrastrukture.
Uoči središnje državne proslave Oluje, život u Kninu daleko je od jednoličnog. Dok se grad priprema za svečanost, njegovi stanovnici vode vlastite bitke i donose odluke koje oblikuju njihovu svakodnevicu. Neki se nakon godina u inozemstvu odlučuju na povratak i pokretanje posla, drugi svoju budućnost vide izvan Knina, a dio njih još uvijek nema riješeno pitanje tekuće vode, prenosi N1.
Franka Kopilaš svoju profesionalnu perspektivu ne vidi u rodnom gradu. "Zasad planiram ostati u Zagrebu, mislim da se neću vraćati u Knin", izjavila je. No, ističe i da situacija nije crno-bijela. "Moja sestra je ovdje ostala, radi, super joj je. Dosta mojih prijatelja planira se vratiti, ima dosta prilika, samo ih treba iskoristiti."
Postoje i oni koji su odluku o povratku već donijeli i u njoj pronašli svoj put. Kristijan, koji je nekoliko godina živio u Irskoj, vratio se i pokrenuo ugostiteljski objekt. Priznaje da početak nije bio jednostavan. "Nije bilo toliko teško koliko je bilo riskantno. Kad sam započinjao posao, nisam imao podršku, sustav je bio čudan, ali mlad si. Moja odluka da se vratim nije bila teška, jer kad nešto voliš kao što ja volim ugostiteljstvo i svoj grad, ništa nije teško", rekao je Kristijan. Dodaje kako su ljudi prepoznali njegov trud te da danas žive "jedan miran i lijep život".
Sličnu priču dijeli i Gracija Požar. Nakon studija u Zagrebu i rada na kostimografiji za razne filmove i lokacije, odlučila se vratiti i pokrenuti obiteljski posao s konjima. "Studirala sam u Zagrebu i radila kostimografiju na različitim lokacijama i filmovima, ali obiteljski život vas natjera da budete na jednom mjestu. Bavimo se uzgojem, pa su neki konji na prodaju, a nudimo i rekreativno te terapijsko jahanje", ispričala je Požar.
Ipak, samo nekoliko kilometara od centra grada, realnost je znatno drugačija. Stanovnici triju većih prigradskih naselja nemaju izgrađen vodovod i za opskrbu pitkom vodom ovise o cisternama. Marijan Zelenika, koji živi u četveročlanom kućanstvu, opisuje kako to izgleda u praksi. "Nama vodu donose vatrogasci iz DVD-a. Naručimo preko komunalnog poduzeća i za dva-tri dana je donesu. Ljeti, kad su požari i velika potražnja, zna se čekati i dosta dugo", kazao je. Zbog potreba stoke, vodu sam doprema s rijeke.
Miran Mrduljaš, član lokalnog DVD-a, potvrđuje da ova aktivnost traje već deset godina i da je posebno zahtjevna u ljetnim mjesecima. "Već desetu godinu osiguravamo prijevoz pitke vode za domaćinstva koja nisu spojena na vodovod. Ta aktivnost obično ostaje nezapažena, a prilično je zahtjevna, posebno u ljetnoj sezoni kada istodobno imamo velik broj požara", rekao je Mrduljaš.
Gradonačelnik Marijo Čačić svjestan je problema i objašnjava zašto rješenje kasni. "Imamo tri veća prigradska naselja koja nemaju izgrađenu vodovodnu mrežu. Riječ je o rijetko naseljenim naseljima koja su udaljena od gradske vodovodne mreže i za izgradnju takvog vodovoda potrebna su velika sredstva." Kao ključnu prepreku navodi i ekonomsku isplativost. "S druge strane, ne možete dokazati održivost projekta jer je ondje malo stanovnika. U pitanju su veliki iznosi. Trenutno razrađujemo i prikupljamo projektnu dokumentaciju te planiramo faznu izgradnju", pojasnio je Čačić.
