Lika kao ogledalo: Kolumna razotkriva sustavni slom
Darko Jelinek u kolumni za Glas Istre pita se kakvo smo društvo postali kad se u Lici, za koju su podnesene goleme žrtve, događa ekološka katastrofa uvoza mafijaškog otpada, a sustav šuti.
Darko Jelinek u kolumni za Glas Istre pita se kakvo smo društvo postali kad se u Lici, za koju su podnesene goleme žrtve, događa ekološka katastrofa uvoza mafijaškog otpada, a sustav šuti.
Objavljena 12. kolovoza 2026., kolumna Darka Jelineka u Glasu Istre pod naslovom "Lika - još jedan hrvatski poraz" ne bavi se samo ekološkom katastrofom. Ona je oštar, gotovo gorak obračun s hrvatskim društvom i državom koja je, kako autor tvrdi, izvojevala neovisnost, ali ne zna što bi s njom.
Jelinek podsjeća na kontekst koji ovom skandalu daje posebnu težinu. Lika je područje koje su hrvatski branitelji uz goleme žrtve obranili u ratu. "Čak je i Gospić u jednom trenutku visio. Puno je ljudi poginulo da to bude dio Hrvatske", piše autor, povlačeći bolnu paralelu s današnjim stanjem. Umjesto razvoja, u tu je "djevičanski čistu" regiju, koja nikad nije imala veliku industriju, uvezen mafijaški toksični otpad.
Autor koristi hipotetičku usporedbu s izraelskim naseljenicima na Zapadnoj obali kako bi dočarao apsurd situacije. Zamišlja scenarij u kojem oni, umjesto da uvode moderne poljoprivredne metode, na zauzeti teritorij ilegalno dovoze opasan otpad i odlaze raditi na sjever Europe. Poruka je jasna: izdali smo vlastiti teritorij za koji smo krvarili.
Jelinek namjerno koristi zamjenicu "mi", ne samo zato što se još ne znaju svi sudionici zločinačke mreže, već zato što je riječ o kolektivnom neuspjehu. "Mi kao građani koji nismo bili sposobni izgraditi sustav koji bi imao ugrađene osigurače da na vrijeme zasviraju za uzbunu", objašnjava autor. Godinama nitko nije reagirao dok su tisuće šlepera prelazile granicu. "Sustav nije reagirao. Porazno."
Kolumna ne štedi ni oporbu, ističući da se ni ona nije proslavila. Autor se pita gdje su bili njihovi lokalni ogranci u Lici i zašto su se građani morali samoorganizirati u borbi za elementarnu sigurnost, uvidjevši da pomoć od onih koji su trebali reagirati ne dolazi.
U tekstu se povlači jasna razlika između tema koje zaokupljaju političke elite i onoga što stvarno pogađa građane. Beskonačna natezanja o Ustavnom sudu, Vrhovnom sudu ili posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate u BiH autor opisuje kao "čistu apstrakciju" koja obične ljude ne zanima. Nasuprot tome, činjenica da je u Liku bačeno na tisuće tona otpada nepoznatog i potencijalno opasnog sastava priča je koju "baš svatko razumije" i koja je "automatski vruća politička roba".
Jelinek apelira na Vladu i premijera da su "jučer" trebali donijeti odluku o hitnom postupku sanacije. Naglašava da je situacija u tehničkom smislu iznimno složena i da bi svaki dan kašnjenja mogao biti presudan u sprječavanju daljnjeg širenja zagađenja. "Treba odmah izaći na teren i barem utvrditi sve moguće rizike. I odmah na njih reagirati. Nema se tu što puno čekati", poručuje autor.
Kolumna završava sumornom dijagnozom stanja nacije. "Obalu smo izbetonizirali i apartmanizirali bloketarama, Slavonija je demografski opustošena i gospodarski na koljenima", nabraja Jelinek, dodajući Liku kao najnoviji, možda i najsramotniji primjer. Ovakvi slučajevi, zaključuje, nisu odgovornost jedne političke opcije, već "proizlaze iz samog društva koje naprosto nije sposobno iznjedriti bolju politiku".
I dok se nada da s vremenom postajemo bolji, autor realno konstatira: "Ali to fakat ide sporo. Jako sporo."
