Linta traži zabranu proslave Oluje
Dok se u Srbiji i Hrvatskoj održavaju komemoracije za stradale, Miodrag Linta poziva EU da zabrani obilježavanje, a Žarko Puhovski ističe kako obje strane žive u nepomirljivim narativima.
Dok se u Srbiji i Hrvatskoj održavaju komemoracije za stradale, Miodrag Linta poziva EU da zabrani obilježavanje, a Žarko Puhovski ističe kako obje strane žive u nepomirljivim narativima.
Svake godine, s približavanjem godišnjice vojno-redarstvene operacije "Oluja", javnost u Hrvatskoj i Srbiji ponovno se suočava s duboko podijeljenim sjećanjima na kolovoz 1995. godine. Ove godine nije drugačije. Dok se u Beogradu i Kninu održavaju komemoracije za srpske žrtve, a Zagreb priprema središnju proslavu, u prvi plan ponovno izbijaju suprotstavljeni narativi o događajima koji su definirali kraj rata, ali i ostavili trajne posljedice na odnose dviju država.
Predsjednik Saveza Srba iz regije, Miodrag Linta, ovom je prilikom zatražio od Srbije da pokrene inicijativu prema Europskoj uniji s ciljem zabrane hrvatske proslave "Oluje". U izjavi za medije, Linta je operaciju nazvao etničkim čišćenjem i iznio konkretne brojke.
"Apsolutno je neprihvatljivo da jedna članica Europske unije svake godine slavi etničko čišćenje jednog naroda. U Hrvatskoj se slavi progon 250 tisuća Srba i ne priznaje se više od 2 tisuće srpskih žrtava, od toga više od tisuću i dvjesto civila", izjavio je Linta, dodajući kako Hrvatska na taj način ugrožava mir i suradnju sa Srbijom.
Lintina tvrdnja da je presuda Međunarodnog suda pravde iz 2015. godine okvalificirala "Oluju" kao etničko čišćenje nije točna. Sud je tada u potpunosti odbacio i hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu za genocid. Iako je utvrdio da su se tijekom i nakon operacije dogodili teški zločini nad srpskim civilima, izričito je zaključio da "Oluja" nije bila genocid niti etničko čišćenje s genocidnom namjerom. Još ranije, 2012. godine, Žalbeno vijeće Haaškog suda pravomoćno je oslobodilo hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, srušivši tezu o udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem protjerivanja Srba.
U Srbiji je komemoracija održana u beogradskoj crkvi Svetog Marka, gdje su službenici agencije za izbjeglice naveli da je više od 250.000 Srba protjerano iz Hrvatske tijekom i nakon ofenzive, da je ubijeno oko 1.700 ljudi te da se više od 700 vodi kao nestalo. Istovremeno, u Hrvatskoj je služba održana u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Eparhiji kninskoj.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević, čija je baka ubijena nakon "Oluje", govorio je na komemoraciji u Komiću kod Udbine. U tom je selu u ljeto 1995. ubijeno i nestalo osam srpskih civila, uključujući 93-godišnju Savu Lavrnić i njezina sina Petra, dok je nepokretna Marija Brkljač živa spaljena u vlastitoj kući. "Nijedna žrtva, hrvatska ili srpska, ne zaslužuje da bude zaboravljena. Nevinost žrtve ne ovisi o tome na čijoj je strani rođena", poručio je Milošević, upozorivši da za taj zločin ni nakon tri desetljeća nije podignuta optužnica.
Dodao je kako se "neučinkovita istraga ponavlja se iz sela u selo, iz predmeta u predmet", podsjetivši i na nedavnu odluku Ustavnog suda koji je treći put utvrdio da nije provedena učinkovita istraga za ratni zločin nad osmero civila u Uzdolju kod Knina. Milošević, koji je 2020. sudjelovao u proslavi "Oluje" u Kninu, tri tjedna kasnije zajedno s potpredsjednikom Vlade i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom položio je vijence u Gruborima za šestero ubijenih starijih civila.
Prof. dr. Žarko Puhovski, bivši član vrha Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) koji je prvi objavio popis ubijenih civila srpske nacionalnosti, za Slobodnu Dalmaciju analizirao je duboku podijeljenost koja traje do danas. "'Oluja' je velika pobjeda, veliki dan hrvatske nacije i hrvatske države, o tome nema nikakvog spora. Pitanje je cijene koja je pritom plaćena. A cijena je bila u tome da je iz Hrvatske pod prisilom izišlo između 125 i 150 tisuća državljana srpske nacionalnosti", istaknuo je.
Puhovski je objasnio kako je prisila bila dvostrana: "Srpskoj strani je odgovaralo da dobije što više srpskog pučanstva koje će naseliti na Kosovo kako bi promijenili etnički sastav stanovništva. Pritom su željeli osramotiti i Hrvatsku i naštetiti njezinom imidžu kao žrtve. Hrvatska je pak ideja bila da dobije teritorij sa što manje Srba kako više ne bi bili remetilački čimbenik, što je bio omiljeni Tuđmanov izraz."
Prema njegovim riječima, dvije su strane potpuno nepomirljive. "Srpska strana bi htjela biti žrtva, a ne bi htjela priznati da je poražena. Hrvatska strana bi htjela biti pobjednik, a ne bi htjela priznati da je do pobjede došla na nasilan način." Upozorio je i da se radi "nedvojbeno o nekoliko stotina civila pobijenih u danima nakon što je oslobođen teritorij tzv. Krajine".
Govoreći o samoj operaciji, Puhovski je iznio zapanjujuću statistiku: u samo 84 sata oslobođeno je 10.000 četvornih kilometara teritorija, tempom od preko 120 km²/h. "To nije bilo moguće u realnim borbenim uvjetima. Činjenica je da se prava borba na kraju vodila uglavnom na području oko Petrinje. Sve drugo je bio gotovo slobodan prolaz", kazao je. Smatra kako je Beograd "očito otpisao tzv. Krajinu" jer je operacija, strateški mudro pripremana preko Dinare, prošla gotovo bez otpora za koji se očekivalo.
Puhovski je pesimističan po pitanju procesuiranja ratnih zločina. "Stalno se ponavlja jedna te ista priča, da nema pomirbe dok se ne kazne svi zločini. A u stvarnosti nema govora o tome da će se kazniti ni 10 posto zločina. Jednostavno je prošlo previše vremena", rekao je. Kao primjer je naveo slučaj obitelji Zec, čiji su ubojice uhvaćene, a potom oslobođene i odlikovane. "Grupa koja je u Zagrebu pobila obitelj Zec je uhvaćena, a potom oslobođena. Svi su dobili medalje predsjednika Republike, a jedan od njih je bio dvije godine tjelohranitelj drugog najmoćnijeg čovjeka u državi, tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška", zaključio je Puhovski, ocijenivši da je država time, zapravo, prihvatila taj zločin kao svoj vlastiti.
