Povjesničar dr. sc. Davor Marijan u velikom intervjuu za HKV povodom 31. obljetnice Oluje razotkriva povijesne činjenice o pripremama, ključu uspjeha i današnjim političkim reinterpretacijama operacije.
U povodu 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, novinar HKV-a Davor Dijanović razgovarao je s povjesničarem dr. sc. Davorom Marijanom, autorom temeljne znanstvene studije "Oluja". Marijan je u intervjuu objavljenom 6. kolovoza 2026. na Narod.hr-u progovorio o ključnim povijesnim činjenicama, razotkrivajući kako se zanemarivanjem konteksta iz 1990. i 1991. godine stvara iskrivljena slika o "protjeranoj srpskoj nejači".
Marijan je otkrio kako je njegova knjiga iz 2007. godine sažetak većeg rukopisa napisanog 2001. po nalogu iz Kabineta ministra obrane. Najavio je i novi rukopis o završnoj fazi Domovinskog rata, od listopada 1994. do kraja 1995. godine, koji planira dovršiti sljedeće godine i u kojem će operacija Oluja biti "osjetno veća i detaljnija", dok temeljni zaključci ostaju nepromijenjeni i dodatno pojačani.
Povjesničar ističe kako se operacija Oluja u javnosti često pogrešno svodi na svega četiri dana borbi. "Realno, prvi, da ga tako nazovem, 'kamen temeljac' za Oluju položen je u siječnju 1992. kada je u Glavnom stožeru HV-a izrađena Direktiva za izvođenje strategijske ofenzive", rekao je Marijan. Direktiva je nastala nakon stupanja na snagu Sarajevskog primirja kao preventivni ratni plan, a sve operativne zone i Hrvatska ratna mornarica razradile su svoje zapovijedi s kodnim imenima po rijekama.
Godine 1993. uslijedile su manje intervencije u planove, da bi u kasno ljeto 1994. na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana počela izrada novog ratnog plana, koji je potkraj godine dobio kodno ime Bljesak. Od studenog 1994. do lipnja 1995. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane izvele su niz operacija koje su promijenile stanje na ratištu. "Ona je, kako što bi rekao jedan engleski povjesničar (čiji rad baš i ne cijenim), nesumnjivo rezultat procesa 'dužeg trajanja'", naglasio je Marijan.
Iako su se u ljeto 1995. posložile međunarodne okolnosti i Sjedinjene Američke Države podržale operaciju, Marijan smatra da je presudna bila snaga Hrvatske vojske. "No ako nemate vojnu silu sposobnu za takav pothvat, političko odobrenje vam baš i ne će koristiti", ustvrdio je. "Prema tome, rekao bih da je tu na koncu ključ uspjeha bila vojna sposobnost HV-a."
Jedno od najspornijih pitanja i danas je odlazak srpskog stanovništva. Marijan je decidiran: "Nema nikakve dvojbe da je poslijepodne 4. kolovoza 1995. (znači nakon 10-12 sati trajanja operacije) Vrhovni savjet obrane RSK odlučio da se zbog ugrožavanja većega dijela sjeverne Dalmacije i Like 'pristupi planskoj evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac'".
Stanovništvo je trebalo biti izvučeno na područje Srba i Donjeg Lapca, a izvlačenje civila počelo je u noći 4./5. kolovoza. "S tim činom RSK je zapravo prestala postojati, jer sve što se zbivalo na ratištu je samo rušenje kule od karata", zaključio je Marijan. Povjesničar pritom naglašava kako je to bio završni čin procesa koji nije počeo u kolovozu 1990. s pobunom dijela Srba, već i mnogo ranije u komunizmu, primjerice kroz praksu neisticanja republičkih zastava u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom.
Marijan ne štedi kritike na račun udruga koje Oluju prikazuju isključivo kroz prizmu zločina. "Dijelim mišljenje povjesničara i drugih znanstvenika koji smatraju da su navodna 'suočavanja' s prošlošću raznih udruga i inicijativa politički aktivizam koji se namnožio nakon 2000. godine", rekao je. "Floskula o 'suočavanju s prošlošću' služi da nepozvani i amateri upadaju u područje povijesne znanosti."
Posebno se osvrnuo na Documentu, Centar za suočavanje s prošlošću i Građanski odbor za ljudska prava: "U slučaju Documente i Građanskog odbora ne mogu se naći ni osnovni biografski podatci o njihovim voditeljima na temelju kojih bih se moglo zaključiti što ih to čini kompetentnim za povijesnu problematiku."
Marijan je uvjeren da Hrvatska bez Oluje danas ne bi bila članica Europske unije i NATO saveza. Tu je izjavu, kako je pojasnio, dao kao sudionik rata, a ne kao povjesničar. "Ne bavim se proricanjem budućnosti kao ni fantazijama koje neki, pa čak i povjesničari nazivaju 'alternativnom poviješću', no sumnjam da bi Hrvatska bez Oluje danas bila članica Europske unije i NATO saveza", izjavio je.
Povjesničar je posebno kritizirao tumačenje povijesnih događaja izvan konteksta, što je, kako kaže, popularno u Srbiji i među spomenutim aktivistima. "To je ona vrsta zahvata s kojima kada zanemarite 'neugodni' kontekst možete sve dokazati. Tako se zaboravi što je bilo 1990., što 1991., kao i položaj nesrpskog stanovništva na okupiranom teritoriju i dobijete kolovoz 1995. i 'protjeranu srpsku nejač'", upozorio je Marijan.
Na pitanje o mitovima, Marijan zaključuje da ih je sve manje, podsjećajući na razdoblje nakon smrti predsjednika Tuđmana: "Na svu sreću toga je sve manje. Kada je predsjednik Franjo Tuđman umro slijedilo je razdoblje strahovitog omalovažavanja operacije ali cijelog Domovinskog rata i Hrvatske vojske." U tom su se razdoblju, kaže, širile tvrdnje da su Oluju isplanirali Amerikanci ili da je odašiljač na Ćelavcu uništio američki F-16, a ne hrvatski MIG-21. Osvrnuo se i na interpretacije iz Bosne i Hercegovine, gdje se i dalje tvrdi da je rat bio dogovoren ili da je ABiH oslobađala Hrvatsku. "Imam dojam da se s bošnjačkim interpretatorima rata ne bi mogli dogovoriti ni oko elementarnih činjenica, kao primjerice da je dva plus dva četiri", zaključio je.
