Ministarstvo demografije: 3-5% proračuna za spas od depopulacije
Savjetnik Stjepan Šterc predlaže sustavnu demografsku politiku s punom plaćom za rodilje i milijardama kuna ulaganja. Koliko su ti planovi realni?
Savjetnik Stjepan Šterc predlaže sustavnu demografsku politiku s punom plaćom za rodilje i milijardama kuna ulaganja. Koliko su ti planovi realni?
Stjepan Šterc, savjetnik u Ministarstvu demografije Republike Hrvatske, upozorio je da je demografska obnova ključni faktor za dugoročni opstanak Hrvatske kao funkcionalne države i društva. Prema njegovim prijedlozima, Hrvatska bi trebala izdvajati između 3 i 5 posto državnog proračuna isključivo za mjere demografske obnove, što bi predstavljalo jedan od najvećih financijskih angažmana u povijesti hrvatske socijalne politike.
Među konkretnim mjerama koje se razmatraju u sklopu predložene strategije ističe se uvođenje pune plaće za rodilje tijekom porodiljnog dopusta. Takva mjera imala bi za cilj smanjiti financijski pritisak na mlade obitelji i potaknuti odluku za roditeljstvo. Uz to, predviđa se i povećanje materijalnih poticaja za obitelji s djecom, čime bi se demografska politika pokušala učiniti ekonomski privlačnom, a ne samo simboličnom. Ministarstvo demografije, kao relativno novo resorno ministarstvo u hrvatskoj Vladi, pokušava formulirati sustavni odgovor na trendove koji traju desetljećima.
Hrvatska bilježi negativan prirodni prirast već dugi niz godina, što znači da broj umrlih kontinuirano premašuje broj živorođenih. Tome se pridodaje i starenje populacije, s rastućim udjelom starijih dobnih skupina u ukupnom stanovništvu. Ova kombinacija demografskih trendova izravno ugrožava ekonomsku održivost zemlje jer smanjuje radno aktivno stanovništvo, opterećuje mirovinski i zdravstveni sustav te dugoročno smanjuje poreznu bazu. Bez sustavne intervencije, stručnjaci upozoravaju da bi ti trendovi mogli postati nepovratni u roku od jednog do dva desetljeća.
Izdvajanje 3 do 5 posto državnog proračuna za demografske mjere ambiciozan je cilj koji zahtijeva ozbiljnu političku volju i stabilne financijske pretpostavke. Za usporedbu, neke od nordijskih zemalja koje se navode kao primjeri uspješne demografske politike, poput Švedske i Finske, godinama ulažu značajne resurse u obiteljsku politiku, no čak ni to nije uvijek rezultiralo dramatičnim porastom nataliteta. Iskustva Mađarske, koja je u posljednjem desetljeću uvela niz opsežnih poticaja za obitelji, pokazuju da materijalni poticaji mogu usporiti pad nataliteta, ali ga rijetko u potpunosti preokrenuti bez paralelnih strukturnih promjena u tržištu rada, stambenom sektoru i sustavu skrbi za djecu.
Šterc naglašava da mjere demografske politike trebaju biti svrstane među prioritete državnog financiranja, a ne tretirane kao rubna stavka proračuna. Ministarstvo demografije pozicionira ove mjere kao dugoročnu investiciju, a ne trošak. Hrvatska se u tom smislu suočava s dvostrukim izazovom: potrebno je istovremeno zaustaviti pad nataliteta i smanjiti emigraciju, posebno mladih i obrazovanih koji odlaze u zapadnoeuropske zemlje. Bez rješavanja potonjeg problema, ni najambiciozniji natalitetni poticaji ne mogu polučiti željene rezultate jer zemlja gubi ljude koji bi trebali biti nositelji demografske obnove.
Konkretni zakonodavni prijedlozi koji bi operacionalizirali ove ideje za sada nisu javno objavljeni, kao ni vremenski okvir za njihovu implementaciju. Iz Ministarstva demografije u trenutku objave ovog teksta nije bilo dodatnih pojedinosti o tome kada bi prijedlozi mogli doći pred Vladu ili Hrvatski sabor. Rasprava o demografskoj politici sve je prisutnija u javnom diskursu, no pretvaranje ambicioznih prijedloga u konkretne zakone i proračunske stavke ostaje ključni ispit za novo ministarstvo i cijelu Vladu.
