Mladi iz Hrvatske i Srbije poslali snažnu poruku
Povodom 31. obljetnice Oluje objavili su zajedničko otvoreno pismo u kojem traže suočavanje s različitim sjećanjima i priznavanje tuđe boli.
Povodom 31. obljetnice Oluje objavili su zajedničko otvoreno pismo u kojem traže suočavanje s različitim sjećanjima i priznavanje tuđe boli.
Na 31. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja, skupina mladih iz Hrvatske i Srbije objavila je 5. kolovoza 2026. zajedničko otvoreno pismo. U njemu pozivaju na bitno drukčiji pogled na ratna stradanja i odnose dviju država, ističući kako su perspektive koje zastupaju gotovo potpuno potisnute iz javnog prostora.
Pismo je nastalo tijekom zajedničke razmjene, a autori u njemu progovaraju o generacijskom iskustvu odrastanja uz potpuno oprečne narative. "Ako si rođen nakon 1995., postoji velika vjerojatnost da si o Oluji učio od ljudi koji su već znali što trebaš misliti. Jedni su ti rekli da je to najveća pobjeda. Drugi da je to najveća tragedija", stoji u pismu koje prenosi Telegram.hr.
Autori upozoravaju da se u dominantnim pričama premalo govori o konkretnim ljudskim sudbinama. "Rijetki su te pitali znaš li kako izgleda kada dijete prvi put shvati da više nema dom. Nitko te nije pitao znaš li kako zvuči tišina nakon što se zatvore vrata kuće koju možda više nikada nećeš vidjeti. Nitko te nije pitao znaš li koliko godina treba da čovjek ponovno nekome kaže: 'Ovdje sam kod kuće.'"
Naglašavaju kako su odrastali u različitim državama, učili iz različitih udžbenika i slušali različite himne, ali smatraju da nijedna verzija povijesti ne može obuhvatiti cijelu istinu. "Možda nikada nećemo imati isto sjećanje na Oluju. Ali možemo imati isti odnos prema ljudskoj boli", poručuju.
U pismu se kritički osvrću na političke elite za koje kažu da su godinama gradile suprotstavljene narative, koristeći žrtve kao potvrdu vlastite ispravnosti. "Dok su jedni slavili pobjedu bez spomena počinjenih zločina, drugi su desetljećima gradili politiku na gubitku žrtava, pretvarajući ih u simbol umjesto da im ponude dostojanstven život. Predugo su žrtve služile kao dokaz da je 'naša' strana uvijek u pravu, a 'njihova' uvijek u krivu. Bol majke ista je, bila ona Hrvatica ili Srpkinja."
Autori proširuju fokus i na ljude koji su ostali bez domova, starije koji nisu uspjeli pobjeći, djecu koja su odrastala kao izbjeglice i susjede koji se nakon rata više nikada nisu pogledali u oči. "Neki su susjedi prestali biti 1991., neki su se sa svojima oprostili 1995."
Pismo završava pozivom na preuzimanje odgovornosti i priznavanje patnje drugih. "Vrijeme je da se jedni s drugima suočimo. Vrijeme je da skupimo hrabrosti i priznamo svoju odgovornost. Vrijeme je da uvidimo i patnju drugoga."
Zaključuju ga jednostavnom, ali snažnom porukom koja podsjeća na geografsku i ljudsku bliskost: "Što čekamo? I dalje smo susjedi."
