U govoru hrvatskim intelektualcima, objavljenom u Hrvatskoj straži 29. ožujka 1938., bl. Alojzije Stepinac razložio je kako se ljubav prema domovini i katoličkoj vjeri ne isključuju, već nadopunjuju.
Portal Bitno.net objavio je 5. kolovoza 2026. godine izvanredan govor nadbiskupa Alojzija Stepinca, upućen hrvatskim intelektualcima davne 1938. godine. U njemu blaženik, čije riječi odjekuju i danas, sustavno odgovara na pitanje koje je mučilo tadašnje, a čini se i današnje naraštaje: kakav je odnos uvjerenog katolika prema vlastitom narodu i što je uopće istinsko domoljublje.
Stepinac je svoje izlaganje započeo izravno, s namjerom da iznese službeno stajalište Crkve. "Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu," rekao je, kako je zabilježeno u Hrvatskoj straži, broj 72, od 29. ožujka 1938. godine.
Obraćajući se akademicima, budućoj inteligenciji, nadbiskup je odbacio tvrdnje da obrazovani ljudi ne pripadaju svom narodu. Ustvrdio je da je ta ideja neutemeljena, postavljajući retoričko pitanje o svrsi njihova školovanja. "Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije," poručio je. Istaknuo je kako nema opasnosti da bi narod odbacio one koji se istinski brinu za njegov duhovni i materijalni napredak.
Zatim se izravno suočio s prigovorom koji je, kako je rekao, bio upućen upravo njima. Prenio je optužbu da su katolici "internacionalni" i, prema tome, "nenarodni" te da nemaju osjećaja za vlastiti narod. "Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod," citirao je Stepinac taj stav, da bi ga potom argumentirano osporio.
Blaženi Alojzije je razotkrio različite, po njemu neiskrene, motive iza deklarativnog domoljublja. "Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave," upozorio je. Nasuprot tome, za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine, već "moralna i etička dužnost".
Tu je dužnost primijenio i na vlastitu pastirsku službu i na njihovu odgovornost. "Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao," naglasio je Stepinac. Objasnio je to prirodnim zakonom, koji kršćanstvo ne ruši, nego ga usavršava. Usporedio je narod s velikom obitelji, velikim krvnim srodstvom, gdje je prirodno da se braća i sestre vole više nego drugi ljudi, ali bez mržnje prema drugim narodima.
Srž njegova izlaganja sažeta je u jednoj od ključnih rečenica: "Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima." Da bi potkrijepio tu tvrdnju, pozvao se na biblijske primjere. Spomenuo je Isusa Krista koji je najprije propovijedao svom narodu, ljubav Majke Božje izraženu u hvalospjevu 'Veliča', plač proroka Jeremije za svojim narodom te riječi sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima.
Na tom je tragu ustvrdio kako je "pusta bajka da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda". Takve tvrdnje, prema njemu, mogu iznositi samo oni koji ne ljube istinu ili namjerno šire neistinu. Otišao je i korak dalje, ustvrdivši da se o pravoj ljubavi prema narodu ne može govoriti kod ljudi čiji život nije u skladu s Božjim zakonom.
Definirajući ljubav latinskom sentencom "Amare est bonum velle" (Ljubiti znači htjeti dobro), Stepinac je postavio ključno pitanje: što je najveće dobro za pojedinca i za narod? Njegov odgovor nije bio ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila. "To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje," poručio je. Za Hrvatski Narod je to, prema njegovim riječima, posebno jasno. "Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest," zaključio je.
Govor je završio prodornim pitanjem koje je ujedno i upozorenje: "Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!"
