Na današnji dan 1976. godine, trostruki svjetski prvak preživio je stravičnu nesreću, da bi se samo šest tjedana kasnije vratio na stazu i dokazao da je jedan od najvećih u povijesti Formule 1.
Na današnji dan 1976. godine, svijet Formule 1 svjedočio je jednom od najdramatičnijih trenutaka u svojoj povijesti. Na legendarnoj, ali opasnoj stazi Nürburgring, život je gotovo izgubio Andreas Nikolaus "Niki" Lauda, vozač kojeg se danas pamti kao oličenje hrabrosti i nepokolebljive volje. Njegova priča nije samo sportska kronika, već i univerzalna lekcija o snazi ljudskog duha pred gotovo sigurnom smrću.
Rođen u imućnoj bečkoj obitelji 22. veljače 1949., Lauda je od malih nogu sanjao o utrkama, što je izazvalo žestok otpor njegova oca, biznismena Hansa Laude. Unatoč pritisku da nastavi obiteljsku poslovnu tradiciju, mladi je Niki bio neumoljiv. Kako bi financirao svoje prve korake, 1971. godine podigao je bankovni zajam osiguran životnim osiguranjem i kupio mjesto u timu March, čime je započeo svoj put prema vrhu.
Nakon što je 1973. prešao u BRM, njegov talent nije prošao nezapaženo, a 1974. godine uslijedio je ključni transfer u Ferrari. Tim iz Maranella tada je bio u rezultatskoj krizi, no Laudin analitički um i tehničko znanje brzo su donijeli preokret. Već 1975. godine dominirao je sezonom s pet pobjeda i osvojio svoju prvu svjetsku titulu, vrativši Ferrari na tron nakon dugih 11 godina.
Sezona 1976. donijela je žestoko rivalstvo s Jamesom Huntom iz McLarena. No, utrka na 23 kilometra dugom Nürburgringu, kojeg su zvali "Zeleni pakao", pretvorila se u noćnu moru. Svjestan opasnosti, Lauda je prije Velike nagrade Njemačke pozivao kolege na bojkot zbog nedostatka sigurnosnih mjera, no većina je glasala za održavanje utrke.
Tijekom drugog kruga, na dijelu staze Bergwerk, njegov je Ferrari pri brzini većoj od 250 km/h izgubio kontrolu. Nakon udara u ogradu, bolid se odbio na stazu gdje ga je pogodio Brett Lunger. Spremnik goriva je eksplodirao, a Lauda je, bez kacige, ostao zarobljen u plamenu temperature većoj od 900 °C gotovo čitavu minutu. Herojskim naporima, iz vatrene stihije izvukli su ga vozači Arturo Merzario, Guy Edwards, Harald Ertl i Brett Lunger.
U bolnici u Mannheimu liječnici mu nisu davali gotovo nikakve šanse, pao je u komu, a svećenik mu je podijelio posljednju pomast. Lauda je, međutim, ostao pri svijesti snagom volje. "Čuo sam glasove i zvukove, i prisilio sam se da ih slušam kako bih ostao budan", prisjetio se. Zadobio je teške opekline lica i ruku te oštećenje pluća od udisanja toksičnih plinova. Odbijajući većinu kozmetičkih operacija, pristao je samo na zahvate koji su poboljšali njegov vid, izjavivši: "Dok sam bio funkcionalan, izgled mi nije bio važan."
Ono što je uslijedilo šokiralo je svijet. Samo šest tjedana nakon nesreće, 12. rujna 1976., Lauda se vratio na Veliku nagradu Italije u Monzi i, unatoč bolovima i ožiljcima, završio na četvrtom mjestu. "Nisam razmišljao o odustajanju. Znao sam rizike, a nesreća me nije iznenadila", rekao je.
Iako je te sezone izgubio naslov od Jamesa Hunta za samo jedan bod, nakon što je zbog jake kiše odustao na posljednjoj utrci u Japanu, Lauda nije žalio. "James je bio brz i pošten suparnik. Drago mi je što je, ako već nisam ja, titulu osvojio on", govorio je. Već 1977. osvaja svoju drugu titulu s Ferrarijem, a nakon što je 1979. napustio Ferrari i pridružio se Brabhamu, razočaran nekonkurentnim bolidom, iste se godine privremeno povlači iz Formule 1. Vratio se s McLarenom 1982. godine, a svoju treću i posljednju titulu osvojio je 1984. pobijedivši timskog kolegu Alaina Prosta za najmanju razliku u povijesti, samo pola boda.
Nakon trajnog povlačenja iz vožnje 1985., Lauda se posvetio poduzetništvu, osnovavši avio-kompaniju Lauda Air 1979. godine. Njegov život obilježile su i osobne tragedije, poput pada zrakoplova njegove kompanije 1991. u Bangkoku, u kojem su poginula 223 putnika i člana posade. Lauda je osobno sudjelovao u istrazi, dokazavši da nesreću nije uzrokovala greška pilota, već tehnički kvar. Zdravstveni problemi pratili su ga cijeli život; brat mu je donirao bubreg 1997., a njegova druga supruga, Birgit Wetzinger, s kojom se vjenčao 2008., učinila je isto 2005. godine. S prvom suprugom Marlene Knaus, s kojom se vjenčao 1976. i razveo 1991., imao je dva sina, Lukasa i Mathiasa, a s Birgit je 2009. dobio blizance, Maxa i Miu. Niki Lauda preminuo je 20. svibnja 2019. u 70. godini, devet mjeseci nakon transplantacije pluća.
Njegovo nasljeđe nadilazi brojke. Kao počasni predsjednik Mercedesa, odigrao je ključnu ulogu u dovođenju Lewisa Hamiltona u taj tim. Njegov životni moto, "Dobar možeš biti samo u onome što te veseli", ostaje trajna inspiracija generacijama koje dolaze.
