Tog 12. kolovoza ispaljeno je više od 2000 projektila na područje od Stona do Prevlake, a tisuće stanovnika bile su prisiljene napustiti svoje domove u jednom od najtežih ratnih dana za dubrovački kraj.
Na današnji dan, 12. kolovoza 1995. godine, političko i vojno vodstvo Republike Srpske donijelo je odluku o novom napadu na dubrovačko područje. Snage Bilećke i Trebinjske brigade Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) krenule su u ofenzivu s ciljem proboja obrambenih linija Hrvatske vojske i izbijanja na morsku obalu u rejonu Plata, a potom i ovladavanja prostorom Konavala.
Kako je u tekstu objavljenom na Facebook stranici Muzeja Domovinskog rata napisala Varina Jurica Turk, cilj ove operacije bio je osigurati Republici Srpskoj izlaz na more, što bi ojačalo njezinu poziciju u završnoj fazi mirovnih pregovora. Ovaj dan ostat će zapamćen kao jedan od najtežih za stanovnike juga Hrvatske.
Napadna operacija započela je snažnom topničkom pripremom. Samo tog dana na područje od Stona do Prevlake ispaljeno je više od 2000 projektila. Istovremeno su poduzimani i pješački napadi na više pravaca, uključujući one prema selima Ljubovo, Slivnica, Zagradinje, Zgonjevo, Glavska te prema Ivanovu križu.
Glavninu obrane nosila je 163. dubrovačka brigada Hrvatske vojske pod zapovjedništvom brigadira Željka Topolovca. U zoni odgovornosti 1. bojne, kojom je zapovijedao Mladen Jurković, došlo je do izravnog pješačkog sukoba. Borbena grupa od 75 pripadnika Trebinjske brigade uspjela je nakratko ovladati otpornom točkom k. 497 iznad sela Zagradinja.
Međutim, brzom reakcijom interventnih skupina i brigadnih izvidnika, uz snažnu topničku potporu kojom je koordinirao Ivica Sentić, ta je točka ponovno vraćena pod kontrolu. U tim borbama ranjeno je osam pripadnika 163. brigade.
Za izvođenje planirane operacije Trebinjska brigada je značajno ojačana. U njezin sastav uključeno je 300 do 400 vojnika iz Nevesinjske, Gatačke i Fočanske brigade. Već 14. kolovoza pridružilo im se i oko 150 pripadnika izviđačko-diverzantskog odreda "Beli vukovi", 320 vojnika iz Drinskog korpusa te jedna četa Specijalne brigade MUP-a. Ukupne angažirane snage Hercegovačkog korpusa VRS na Južnom bojištu brojile su oko 5000 vojnika.
Nasuprot njima, na dobro utvrđenoj crti bojišnice koja se protezala od sela Ravno u Bosni i Hercegovini do Prevlake, Zapovjedništvo Južnog bojišta raspolagalo je snagama od 10 do 12 tisuća pripadnika. Unatoč brojčanoj nadmoći Hrvatske vojske, neprijatelj je odlučio krenuti u ofenzivu.
Granatiranje cijelog dubrovačkog područja izazvalo je četiri velika požara. U napadima na civilne ciljeve ispaljeno je oko 120 topničkih projektila, pri čemu su oštećene brojne kuće, gospodarski objekti i infrastruktura. Više tisuća stanovnika šireg područja bilo je prisiljeno potražiti sklonište u samom gradu Dubrovniku, koji taj put nije bio izravna meta napada.
Borbena djelovanja okončana su nakon snažnog protuudara topništva Južnog bojišta koje je prema položajima VRS-a ispalilo oko 4500 projektila. Iako su napadi tog dana prestali, svakodnevni, ali bezuspješni pokušaji agresora da probiju obranu nastavili su se sve do 1. rujna 1995. godine.
"Stoga je 12. kolovoz ostao zabilježen kao jedan od najtežih ratnih dana na dubrovačkom području, a svakodnevni bezuspješni napadi agresora su se nastavili do 1. rujna 1995. godine", stoji u objavi autorice Varine Jurica Turk na stranici Muzeja Domovinskog rata.
