Pavković: Da smo izgubili 1991., 'Velika Srbija' bi proždrla dvije trećine Hrvatske
U novoj kolumni autor upozorava na opasnost zaborava žrtve branitelja i naglašava da pobjeda u Domovinskom ratu nije bila unaprijed zajamčena.
U novoj kolumni autor upozorava na opasnost zaborava žrtve branitelja i naglašava da pobjeda u Domovinskom ratu nije bila unaprijed zajamčena.
Mladen Pavković u svojoj kolumni objavljenoj 10. kolovoza 2026. na portalu Cronika.hr progovara o kolektivnom zaboravu koji, kako tvrdi, vlada hrvatskim društvom kada je riječ o Domovinskom ratu. Njegova središnja teza je da se pobjeda iz 1991. godine danas pogrešno doživljava kao povijesna neminovnost, a ne kao rezultat očajničke borbe na rubu ponora.
Pavković podsjeća na gotovo nevjerojatne okolnosti u kojima se Hrvatska našla u jesen 1991. godine. Opisuje narod koji je u obranu krenuo "vojno nepismen, goloruk i posve otpisan od strane međunarodne zajednice", koja je uvođenjem embarga na uvoz oružja dodatno otežala položaj mlade države.
"Odlazak na bojišnicu u vlastitim trapericama i tenisicama, s djedovom lovačkom puškom ili zahrđalim trofejnim pištoljem, bio je čin čistog očaja i luđačke hrabrosti", piše Pavković u kolumni za Cronika.hr.
U takvim uvjetima, ističe autor, nije bilo pitanja o vojnoj spremi ili obiteljskim prilikama. Postojala je samo "svijest o potrebi za obranom golog života i doma", a alternativa je bila brutalno i sustavno istrebljenje.
Kolumnist posebno naglašava važnost rujna 1991. i "Bitke za vojarne" kao ključnog trenutka koji je spriječio potpuni vojni slom. Blokadom i zauzimanjem vojnih objekata JNA u gradovima poput Varaždina, Koprivnice, Bjelovara i Ploča, slabo naoružani branitelji došli su do prvog teškog naoružanja.
Osvojeni su tenkovi, oklopna vozila, stotine tisuća pušaka te goleme količine topničkih granata i streljiva. Taj ratni plijen, navodi Pavković, omogućio je stvaranje tehničke baze za pravu Hrvatsku vojsku i bio je doslovna "slamka spasa" bez koje bi obrana bila fizički neodrživa.
U uvjetima katastrofalnog nesrazmjera u naoružanju, gdje je agresor raspolagao tisućama tenkova i borbenim zrakoplovstvom, domaći su stručnjaci pribjegavali nevjerojatnoj improvizaciji. U lokalnim radionicama od vodovodnih cijevi i automobilskih dijelova sklapane su prve puške, a sportski i poljoprivredni zrakoplovi preuređivani su u bombardere koji su iznad opkoljenog Vukovara izbacivali eksplozivne naprave napravljene od plinskih boca.
Pavković se u tekstu bavi i mračnom hipotetskom slikom onoga što bi se dogodilo da obrambene linije nisu izdržale. Tvrdeći da bi projekt "Velike Srbije" proždrо dvije trećine hrvatskog teritorija, crtajući granicu na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, autor opisuje sudbinu u kojoj bi stravične slike pokolja iz Vukovara i Škabrnje postale svakodnevica svakog hrvatskog grada.
Preostali dio zemlje bio bi, kako navodi, "obezglavljeni teritorij pod potpunom diktaturom Beograda", a tisuće dragovoljaca i civila završile bi u masovnim grobnicama ili koncentracijskim logorima diljem Srbije. Oluja bi, u tom scenariju, ostala tek neodsanjani san, a ideja o samostalnoj državi bila bi trajno ugašena.
Zaključujući kolumnu, Pavković ističe da sloboda nije bila dar međunarodne diplomacije, već "krvlju natopljen dug onima koji su odbili pristati na kapitulaciju". Upozorava da narodi koji zaborave cijenu svoje slobode vrlo brzo ponovno postaju plijen tuđih imperijalnih ambicija.
Sjećanje na 1991. godinu, smatra autor, ne smije biti puka protokolarna komemoracija, već trajna opomena i najčvršći zid protiv zaborava. Kolumnu zaokružuje riječima kardinala Franje Kuharića, koje su u trenucima najveće neizvjesnosti sažele duh obrane:
"Postoje određene linije s kojih se ne može uzmicati, jer bi uzmicanje značilo odricanje od samog sebe", citira Pavković kardinala Kuharića.
