Vlada je prvo povećala poreze paušalcima i iznajmljivačima da bi obuzdala inflaciju, a sada gotovo identičan iznos trajno usmjerava u braniteljske mirovine, bez da je išta uštedjela na vlastitom aparatu.
Prije samo nekoliko mjeseci, Vlada Andreja Plenkovića i ministar financija Tomislav Ćorić uvjeravali su javnost kako dio građana i poduzetnika mora plaćati više da bi se obuzdala inflacija. Na meti su se našli paušalni obrtnici, privatni iznajmljivači, a najavljen je i poseban porez na ekstraprofit. Jasno je iznesen stav: u ekonomiji ima previše novca, potrošnja je jaka, cijene rastu, pa je potrebno izvući dio novca iz sustava. Prema izvještaju Teleskopa.hr od 7. kolovoza 2026., ista Vlada sada najavljuje dodatnih 88,5 milijuna eura godišnje za povećanje braniteljskih i posebnih mirovina.
Odmah treba naglasiti da problem nisu branitelji. Oni koji su sudjelovali u obrani Hrvatske imaju pravo očekivati da država ispunjava svoje obveze, a također je opravdano dodatno cijeniti vrijeme provedeno u borbenom sektoru. Suštinski problem leži u fiskalnoj logici Vlade. Ako je novac koji ostane paušalnom obrtniku ili privatnom iznajmljivaču donedavno bio predstavljen kao inflacijski problem, Plenković i Ćorić sada moraju objasniti zašto dodatnih gotovo 90 milijuna eura trajne proračunske potrošnje to više nije.
Posebno upada u oči brojčana podudarnost. Prema prvotnom planu Vlade, dodatno opterećenje za paušalne obrtnike trebalo je donijeti oko 60 milijuna eura godišnje. Procijenjeni dodatni prihod od privatnih iznajmljivača kretao bi se između 16 i 22 milijuna eura. Ukupno, dakle, govorimo o otprilike 76 do 82 milijuna eura godišnje. To je gotovo isti red veličine kao i 88,5 milijuna eura godišnje koliko država sada izdvaja za povećanje mirovina.
Postoji osnovana sumnja da su novi porezi nametnuti s ciljem pokrivanja troškova za mirovine te da je Vlada, koristeći se pričom o inflaciji, zapravo prikrila jednostavnu političku odluku: povećati naknade jednima, a prihode drugima. To je brutalna preraspodjela, a ne isključivo borba protiv rasta cijena.
Prije nego što je povećala namete za građane i poduzetnike, Vlada nije dokazala da je ozbiljno pokušala pronaći tih 80 ili 90 milijuna eura unutar vlastitog sustava. Hrvatska godinama ima više od 550 jedinica lokalne i područne samouprave, a o potrebi spajanja općina, racionalizaciji administracije i smanjivanju broja institucija samo se priča, bez stvarne političke volje za ozbiljan zahvat.
Pitanje je zašto Vlada, prije uvođenja novih poreza, nije izradila detaljan plan štednje kroz smanjenje administracije, zašto nije objavila analizu broja zaposlenih i utvrdila gdje ima viška te zašto nije ograničila nova zapošljavanja tamo gdje nisu nužna. Isto se odnosi i na broj agencija, zavoda, upravnih vijeća, službenih vozila i naknada. Da je Vlada prvo smanjila vlastite rashode i time uštedjela, primjerice, 50 ili 70 milijuna eura, imala bi mnogo jači argument za eventualno povećanje poreza. Takav redoslijed nije viđen.
Bilo bi pogrešno ovu raspravu pretvoriti u sukob između branitelja i paušalnih obrtnika ili privatnih iznajmljivača. Porezni obveznik koji se ne slaže s višim porezima ne iznosi tvrdnju da veteran ne zaslužuje veću mirovinu. Pitanje je upućeno isključivo Vladi: zašto je dodatni novac prvo tražila od njih, a ne od vlastitog sustava?
Plenković i Ćorić stoga bi javnosti trebali objasniti što se promijenilo. Ako je nekoliko mjeseci ranije bilo potrebno izvlačiti sredstva iz ekonomije kako bi se inflacija smanjila, zašto je sada u redu povećati stalne proračunske izdatke za gotovo identičan iznos? Vjerojatno je da Vlada jednostavno vjeruje kako je podizanje veteranske mirovine društveno i politički prioritetnije od smanjenja poreznog tereta za obrtnike i najmodavce. Takva odluka je legitimna u političkom smislu, ali tada bi je trebalo jasno nazvati onim što jest.
Ovdje se ne radi samo o suzbijanju inflacije, već o tome da država odlučuje od koga će uzeti više i kome će dati više. Veteranska prava mogu biti sasvim opravdana, ali upravo zbog toga ne smiju služiti kao paravan za mnogo neugodnije pitanje: koliko je država bila voljna uštedjeti na vlastitim troškovima prije nego što je odlučila posegnuti u džepove građana.
