Dok Hrvatska slavi Dan pobjede u Kninu, Srbija i Republika Srpska odaju počast prognanima. Posljednji predsjednik RSK u intervjuu je opisao slom Krajine i vlastito skrivanje u šumadijskom selu.
Na današnji dan, 4. kolovoza 2026., obilježava se 31. godišnjica vojno-redarstvene operacije Oluja. Hrvatska pobjedu slavi u Kninu, dok se istovremeno u Mrkonjić Gradu, u organizaciji Srbije i Republike Srpske, odaje počast stradalima i prognanima. Skupu su nazočili najviši dužnosnici predvođeni predsjednikom Aleksandrom Vučićem, a u emisiji 'Usijanje' novinara Dragana Vujičića, advokata Vladimira Gajića i Mile Bosnića, predsjednika Udruženja prognanih Srba iz Hrvatske, gostovao je i Veljko Džakula, bivši potpredsjednik Vlade Republike Srpske Krajine.
U jeku ovih podijeljenih sjećanja, mediji su objavili opširno svjedočanstvo Milana Martića, posljednjeg predsjednika nepriznate Republike Srpske Krajine i trećeg po redu među najtraženijim ratnim zločincima prema slobodnoj procjeni Carle del Ponte. U razgovoru za Nedeljni Telegraf, vođenom neposredno prije njegovog odlaska u Haag, Martić je ispričao kako ga je početak Oluje zatekao potpuno nespremnog. "Očekivao sam da će nas napasti, ali kada - nisam znao. To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju", izjavio je.
Martić opisuje dramatične trenutke u Kninu: "Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt sa komandom, da organiziramo obranu. Nisam znao da je sve bilo izrežirano." Tvrdi da je prvog dana obrana bila u superiornom položaju te da su hrvatske snage prodrle samo na planine Dinaru i Velebit. Ipak, suočen sa slikom Zapadne Slavonije, donio je odluku o povlačenju civila iz kontinuirano bombardiranog Knina.
Istovremeno, tvrdi, stigla mu je jasna poruka iz Beograda, preko Milana Babića: "Iz Beograda mi je sugerirano da ni slučajno ne tučem Zagreb. Postojala je samo jedna briga u Beogradu - ne tuci Zagreb." Martić je, po vlastitom priznanju, izdao naredbu za granatiranje hrvatske metropole kako bi ublažio napad, ali ga vojska više nije slušala. Zapovjednik Mile Mrkšić već je povukao raketne sustave. "Shvatio sam da sam komandant bez vojske", rekao je Martić.
Bivši čelnik krajiških Srba osvrnuo se i na plan Z4, koji su Srbi prihvatili uoči hrvatske operacije, a koji je, po njegovim riječima, bio krajnje nepovoljan. "Plan Srbima nije davao ništa osim dva kotara - Kninski i Glinski. Sve ostalo je dobrovoljno trebalo vratiti Hrvatskoj", pojasnio je. Za izdaju optužuje Srbiju, rekavši da nitko iz Beograda nije pokušao iskoristiti prihvaćanje plana u međunarodnim krugovima.
Nakon pada Krajine, iz koje je prema podacima iz srpskih izvora za samo tri dana otišlo više od 250 tisuća Srba, Martić je posljednji napustio teritorij. Prešao je u Republiku Srpsku i s bataljunom odanih vojnika se stavio na raspolaganje Karadžiću i Mladiću, koje je "doživljavao kao braću". Mjesec dana je, kaže, čekao povratak u Krajinu, a potom se nastanio u Banja Luci, baveći se poljoprivredom i živeći u siromaštvu.
Dolazak Milorada Dodika na vlast u Republici Srpskoj označio je kraj njegovog skrivanja u Bosni. "Dodik je otvoreno rekao kako bi, čak i da mu nije obaveza, iz osobnog zadovoljstva mene izručio Hagu", ispričao je Martić. Tajnim kanalima prebacio se u Srbiju i sljedeće četiri godine proveo u selu u Šumadiji, skrivajući se pod lažnim imenom Dragan.
Živio je u kući na kraju sela, s jednom sobom, kuhinjom i kupaonicom, ne napustivši je nijednom. Znatno mršaviji, u izlizanoj trenirci i natikačama, bez brkova i s naočalama bez dioptrije, nije podsjećao na nekadašnjeg krajiškog vojskovođu u maskirnoj uniformi. Svoje posljednje dane na slobodi proveo je u krajnjem siromaštvu, bez novca i bez ičega, oslanjajući se na pomoć najuže obitelji i tri-četiri prijatelja.
Kada je njegov identitet otkriven, svojim sumještanima se obratio riječima: "Znaš, to ti je kao u vrijeme svinjokolja... Ja sam na redu..." Odluku o odlasku u Haag donio je pomiren sa sudbinom, ne vjerujući u pravedno suđenje. "Ne spremam obranu. Vjerujem da su presude već napisane. Neću se braniti sam, kao Milošević. Moja obrana neće biti ničija kazna", kazao je, dodavši: "Čeka me doživotna robija. Mene više nema tko spasiti. Možda, kada bi Rusija stala na noge... Ali, ja to neću doživjeti."
U svom posljednjem obraćanju, Martić je Krajinu nazvao "nedosanjani san", priznajući da je nikada nije doživio u pravom smislu. Osvrćući se na svog duhovnog oca Jovana Raškovića, zaključio je da ih je izdala i Hrvatska i matica Srbija, a vlastiti angažman sažeo je riječima: "Zlo me je zateklo na mjestu policijskog inspektora."
Odbacio je optužbe da je bio Miloševićev čovjek i da mu je pobjeda na izborima 1994. godine namještena, kada je s oko 5.000 glasova više pobijedio Milana Babića. "Točno je da se pričalo da su mi sredili pobjedu jer sam Miloševićev čovjek koji bespogovorno sluša naređenja. Točno je i da me jesu podržavali. Ali, nije točno da su mi namjestili pobjedu i nije točno da sam slušao Miloševićeve naredbe", izjavio je za Nedeljni Telegraf.
