Politički vic u Hrvatskoj više ne postoji
Politički humor, nekad oružje protiv represije, danas je nestao jer su izjave domaćih dužnosnika postale toliko apsurdne da ih nijedna satira ne može nadmašiti.
Politički humor, nekad oružje protiv represije, danas je nestao jer su izjave domaćih dužnosnika postale toliko apsurdne da ih nijedna satira ne može nadmašiti.
Nada Murganić, bivša ministrica socijalne politike, jednom je pred kamerama obiteljsko nasilje sažela rečenicom, "Tako vam je to u braku", i pritom uopće nije bila duhovita. Bila je na ozbiljnoj dužnosti, predstavljala je državu i izgovorila nešto što bi u nekom drugom vremenu funkcioniralo isključivo kao crna poanta pomno smišljenog vica. Upravo takvi trenuci, u kojima stvarnost sama sebe parodira bez ikakve autorske intervencije, objašnjavaju zašto politički vic u Hrvatskoj 2026. godine više nitko ne smišlja.
Nekada se politički vic prenosio u povjerenju, šaptom po kavanama, i nosio je sa sobom opipljiv rizik, jedna rečenica o Titu, Jovanki ili Rankoviću mogla je odvesti na Goli otok ili u Staru Gradišku. Humor je tada bio subverzivno oružje, ventil za preživljavanje unutar sustava koji je patio od vlastite nedodirljivosti, a jedan od antologijskih primjera savršeno hvata taj paradoks: trojica zatvorenika u ćeliji otkrivaju da je prvi završio unutra jer je hvalio Tita, drugi jer ga je kritizirao, a treći, jer je on sam Tito.
Danas, u punoj slobodi govora, slične dosjetke jednostavno su izumrle, i to ne zbog straha od pendreka. Javni istupi hrvatskih političara postali su toliko bizarni, prijenosi iz Sabora i izjave lidera redovito nadmašuju maštu svakog satiričara, da ih je naprosto nemoguće parodirati.
Predsjednik Zoran Milanović svojedobno je svoj izlazak u klub usred strogog lockdowna objasnio riječima koje zvuče kao gotov vic o škrtosti: "Išao sam u Slovensku jesti jer je bilo puno hrane pa da se ne baci." Izgovorio ih je potpuno ozbiljno, kao šef države, i pritom nije trebao nikakav punchline, rečenica ga je već sadržavala. Pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ostavio je sličan trag kad je zimsku službu prokomentirao: "Nisam Batman da letim gradom i lovim pahulje prije nego padnu na tlo. Snijeg do jutra treba pojesti s ulica."
Bivši guverner HNB-a Boris Vujčić otišao je korak dalje u žanru ekonomske apsurdne komedije kada je građanima na pitanje o inflaciji poručio: "Ako vidite da netko diže cijene, onda odite kod onog koji ih neće dizati", rečenica koja savršeno funkcionira kao uvodna crtica vica o ekonomistima koji probleme rješavaju ignoriranjem. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović obećala je pak: "Tvrdim da ćete imati plaću od osam tisuća eura jer već imam dogovore s nekim državama." Svaka od tih izjava samostalna je satirična poanta, a sve su izgovorene na ozbiljnim dužnostima, pred kamerama, bez trunke ironije.
Paradoks je potpun kad se sjetimo da su u doba represivnog komunizma postojali specijalizirani satirični listovi s vrhunskim karikaturistima i piscima, formati koji su danas, u uvjetima slobodnog tržišta i digitalne revolucije, ekonomski nemogući. Partijska cenzura nije uspjela ugušiti tiskanu satiru, ali oglašivači koji bježe od sadržaja što ismijava elitu jesu. Humor se preselio na ekrane mobitela, gdje u sekundi nastaje i još brže umire, sveden na lajkove, kratke videe i anonimne komentare.
Političari više nisu opasne, nedodirljive figure, oni su potrošni likovi iz realityja koji traje 24 sata dnevno. Kada zastupnici drže govore pred praznom sabornicom ili se hvale jeftinim ručkom u menzi usred krize, svaka izmišljena šala gubi smisao jer stvarnost ju je već napisala, objavila i pregazila. Politički vic nije nestao zbog represije; nestao je jer je društvo prihvatilo inflaciju apsurda kao normalno stanje, a kad stvarnost postane smješnija od svake satire, preostaje samo gorki cinizam ili potpuna kapitulacija pred glupošću.
