Nakon duge i teške bolesti u 77. godini preminula je književnica i novinarka čiji su britki tekstovi desetljećima rezali hrvatsku stvarnost, a njezin odlazak kolege i akademike potiče na preispitivanje vlastite hrabrosti.
Književnica i novinarka Vedrana Rudan preminula je u 77. godini života nakon duge i teške bolesti. Njezini tekstovi kritički su zarezivali napetu hrvatsku zbilju, a ono što se usudila podcrtati svojim perom malotko je imao hrabrosti javno izreći.
Rođena u Opatiji 29. listopada 1949. godine, Rudan je odrastala u Mošćeničkoj Dragi u izrazito siromašnoj obitelji, uz oca ribara i vrtlara te majku domaćicu. Zarađivati je počela već s dvanaest godina, a tijekom života radila je niz različitih poslova, od prodaje novina i sladoleda, turističkog vođenja i prevođenja do rada u prosvjeti, na radiju i u novinarstvu.
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te njemački jezik i književnost, a zbog nekonvencionalnih stavova tijekom karijere više je puta dobivala otkaze. Za riječko podneblje ostala je prepoznatljiva kao urednica kultne emisije Radio Rijeke "Primorska poneštrica".
U književnosti se pojavila tek 2002. godine debitantskim romanom "Uho, grlo, nož". U liku Tonke Babić pretočila je, kako je pisala kritika, "ogromnu količinu vitriola, sirove energije i urnebesnog humora". Tim je romanom pokušala odagnati traumu rata.
Drugi roman "Ljubav na posljednji pogled" (2003.) donio je iskustvo zlostavljane žene. "Osjećala sam potrebu da skinem sa sebe taj teret, i kao što mi je »Uho, grlo, nož« pomoglo da skinem sa sebe traumu rata, tako sam ovim htjela skinuti sa sebe i traumu mlaćenja žene i to mi je uspjelo, pa neka sad netko drugi drhti dok čita", izjavila je Rudan.
Objavila je više od šesnaest knjiga prevedenih na brojne jezike, među kojima su romani "Crnci u Firenci" (2006.), "Muškarac u grlu" (2016.), "Doživotna robija" (2022.), autobiografija "Ples oko sunca" (2019.) te zbirke kolumni "Ja, nevjernica" (2004.), "Strah od pletenja" (2009.), "U zemlji krvi i idiota" (2013.), "Zašto psujem" (2015.) i "Život bez krpelja" (2018.).
Kritičar Slobodan Prosperov Novak zapisao je da Rudan "pokazuje da nasilje, osveta i mržnja, čak kad su izrečeni oskudnim leksičkim i jadnim sintaktičkim repertoarom, mogu pronaći put do urbane publike". Prema njegovim riječima, "psovke i verbalne grubosti, brutalnosti i neminovne uvrede osnovni su sastojak svih rukopisa Vedrane Rudan".
U znanstvenom radu "Pozicioniranje ženskog subjekta u suvremenom hrvatskom (pseudo)autobiografskom diskursu" Ivan Bujan ističe da je "riječ o ženskom subjektu koji je pronašao put od objekta spoznaje do spoznajućeg subjekta". Nensi Bagarić u diplomskom radu naglašava da se tekstovi Rudan "svojim osobito provokativnim jezikom koji napušta zadane okvire pripisuju ženskome pismu kao tekstualnome činu otpora i razotkrivanja važnosti žene".
Književnica Ivana Šojat opisala ju je kao "hrabru, zadivljujuće hrabru u svijetu koji deklarativno obožava istinu, a zapravo je se gnuša". "Govorila je, pisala je istinu koju su si jedni mrmljali u bradu, drugi se pretvarali da je ne vide, a treći od nje bježali kao od strašnog otkrivenja", poručila je Šojat.
Prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru kazala je da je "Vedrana Rudan bila čista manifestacija Saidova autsajdera, pozicije koja je intelektualcu nužna za odgovorno preispitivanje autoriteta i zastupanje marginaliziranih skupina". Podsjetila je i na ključni događaj: "Sjetimo se da je 2009. godine Vedrana Rudan dobila otkaz na Novoj TV jer je u programu uživo čitala imena i prezimena ubijene palestinske djece iz Gaze."
Levanat-Peričić naglašava da je Rudan "ostat će zapamćena prije svega po svojoj dosljednosti, nepotkupljivosti i ikonoklastičnom pristupu Zapadu, a posebice prema američkoj i izraelskoj politici". Njezin odlazak, kako je to formulirala, "prilika je da se pogledamo u ogledalo i zapitamo koja je uopće svrha intelektualnog govorenja, čitanja i pisanja".
