Pripadnici 7. domobranske pukovnije otkrivaju proboj prve crte

Pripadnici 7. domobranske pukovnije (dp) Zadar i ove godine tradicionalno obilježavaju 31. obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je život položio jedan njihov suborac. Za ovu postrojbu operacija je imala dodatno značenje jer je otprilike trećina njezinih pripadnika bila iz okupiranih sela, a sa svojim su obiteljima četiri godine proživjeli progonstvo. Uoči nove godišnjice, trojica suboraca, Enriko Jurić, zapovjednik 2. bojne, Zoran Radić Rambo, zapovjednik transportno-prometne desetine, i Elvis Veršić, zapovjednik 2. satnije 2. bojne, ispričala su kako su uz ogromnu cijenu probili prvu crtu obrane kod Zemunika Gornjeg.

Od Velebita do Bosne: pripreme za odlučujući udar

Uoči same operacije, postrojba je držala crtu od Ruplja i Zemunika do Galovca i Škabrnje. Desetak dana prije Oluje, trideset dragovoljaca iz pukovnije poslano je u Bosnu radi sudjelovanja u operaciji Ljeto '95. Matičnoj postrojbi priključili su se tek trećeg dana Oluje, u Benkovcu. Zapovjednik 2. bojne Enriko Jurić ističe kako su bili u izvrsnoj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, s četiri godine ratnog iskustva iza sebe.

"Između naše pukovnije i profesionalnih gardijskih brigada nije bila velika razlika, osim manje razlike u godinama života i opremljenosti naoružanjem", prisjetio se Jurić. Planove za Oluju izložio im je njihov zapovjednik, pokojni Danijel Telesmanić Did, a ključnu zamisao dao je Ante Gotovina. Mobilizacija radi popune ljudstva pokrenuta je 4. kolovoza, a zapovijed za početak akcije stigla je u jedan sat iza ponoći, s početkom u pet sati ujutro.

Zemunik Gornji: tvrđava na najzapadnijoj granici

Pravac prema Škabrnji i Dračama, zaseoku Zemunika Gornjeg, namjerno je izbjegnut. Na Dračama je Hrvatska vojska nakon operacije Maslenica imala više od 20 poginulih, a zapovjedništvo je te točke smatralo iznimno opasnima. Jurićeva 2. bojna dobila je zadaću napredovati pravcem Banići, Potkosa, centar Zemunika Gornjeg. Ondje ih je dočekala elitna 92. benkovačka brigada vojske Krajine, čiji je zapovjednik bio upravo iz Drača, što je dodatno objašnjavalo žestinu obrane.

Neprijateljski položaji bili su utvrđeni s dva reda rovova, grudobranima i betonskim bunkerima ojačanim balvanima. Svaka točka bila je udaljena 200 do 300 metara, s uspostavljenim komunikacijama. "Benkovačka brigada vojske Krajine u Oluji je cijela izašla na položaje i pružala odlučnu obranu", naglasio je Jurić, odbacujući kasnije tvrdnje da se srpske snage nisu borile.

"Što se čeka?", odluka koja je slomila otpor

Prvog dana operacije, 4. kolovoza, 2. bojna izvela je dva pješačka napada, ali oba su odbijena. Ni desno ni lijevo od njih nitko nije uspio probiti neprijateljsku liniju. Oko 14 ili 15 sati u Jurićev stožer stigao je poziv iz operative s pitanjem Ante Gotovine: "Što se čeka?". Jurić je tada donio ključnu odluku, poveo je svoju desetinu osiguranja i krenuo putem kojim su se koristile snage UNPROFOR-a, koji nije bio miniran.

"Kada smo prošli tim dijelom bojišta, sve je gorjelo. Bila je velika vrućina, a naše je topništvo crtu od jutra tuklo pet ili šest puta", opisuje Jurić. Ušli su u prvi red neprijateljskih rovova, ali u njima nije bilo nikoga. Neprijateljski vojnici povukli su se dublje, a na cesti su ih dočekala dvojica naoružana teškom strojnicom PKT.

Jurić pritom naglašava kako nije bio nerazuman zapovjednik koji bi naređivao da se zadaća izvrši pod svaku cijenu, primjerice uz pogibiju desetorice ljudi. "Tako s Dalmatincima ne možeš. Išli smo napraviti najviše što se može, a izgubiti što manje ljudi. Ni Knin nije oslobođen prvog dana operacije", pojasnio je.

Rafał iz neposredne blizine i Zoranovo ranjavanje

Na prvu dvojicu hrvatskih vojnika koji su izbili pred njih, Radića i Režana, ispaljen je rafal iz PKT-a. Zoran Radić Rambo pogođen je s dvadesetak metara. "Kada smo ušli u Baniće, bila je to borba prsa o prsa i bacale su se ručne bombe. Svi naši bili su spremni izginuti", prisjetio se Radić. "Onesvijestio sam se. Pogođen je još jedan dečko, Pavić. Moji su dečki bili pravi, izvlačili su me ranjenoga."

Jurić priznaje da u tom trenutku, iako su bili prijatelji od djetinjstva, nije osjetio emocije, i upravo ga je to, kaže, spasilo kao zapovjednika. Odmah je organizirao izvlačenje ranjenika i pozvao minobacače. Nazif Agović Naki, bivši pripadnik niških specijalaca, dobio je zapovijed da zoljama gađa kuću po kuću. Nakon deset ispaljenih projektila, doviknuo je Juriću da više ne može pucati. Uskoro je uslijedio juriš: "Hodali smo i pucali prema njima, a oni su bježali. Vikao sam: 'Vataj ih žive, pucaj u noge!'", prisjeća se Jurić.

Napredovanje kroz Baniće i otpor kod Erceza

Nakon proboja, 2. bojna ušla je u Baniće, a potom i u Potkosu. Prva bojna 7. dp u međuvremenu je zauzela Goleš, ali nije uspjela probiti crtu kod Erceza. Zbog toga su u Potkosi počeli trpjeti bočnu paljbu iz četničkih minobacača kalibra 60 milimetara, koji su bili stacionirani uz snage UNPROFOR-a u selu. Jurić je motorolom pozvao operativu, gdje mu je potvrđeno da prva bojna nije uspjela. Do tog trenutka oslobodili su otprilike polovicu sela. Zapovjednik je tada odlučio zaustaviti napad, poslati smjenu umornima i pustiti neprijatelja da se izvuče.

Jurić ističe kako su neprijatelji u Zemuniku Gornjem tijekom Oluje pružili maksimalan otpor snagama kojima su raspolagali. Drugog dana operacije, pred zoru, izvukla se posljednja neprijateljska samohotka s dvadesetak vojnika, a prave obrane više nije bilo, samo sporadični otpor. Na raskrižju Tromilja jedan neprijateljski vojnik ispalio je deset metaka prema koloni od 200 ljudi prije nego što je pogođen i kasnije preminuo u bolnici.

Istina o žestini otpora

Jurić na kraju odbacuje često ponavljane tvrdnje da se srpske snage u Oluji nisu borile. "Nije točno ono što se često priča, da se srpske snage u ovoj operaciji nisu borile", poručio je. Istaknuo je i da su na sastancima prije operacije zapovjednici dogovorili da se, ako naiđu na jači otpor, ne ide glavom kroz zid, što je, uz hrabrost i snalažljivost, omogućilo da zadaća bude izvršena uz minimalne gubitke. "Nikada ni od koga nisam čuo da kaže da ćemo satrati neprijatelja. Znali smo da prvog dana operacije možemo osloboditi možda deset ili dvadeset kilometara. Oni koji su poslije pričali drukčije žele sebi podignuti rejting ili umanjiti uspjeh drugih", zaključio je zapovjednik.