Poznata hrvatska psihologinja ističe kako nepodijeljena pažnja predstavlja najvrjedniji dar koji roditelji mogu pružiti djeci, a ljetni praznici pružaju savršenu priliku za odmak od zaslona.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, istaknuta hrvatska psihologinja, u svojoj objavi od 5. kolovoza 2026. poziva obitelji na ono što naziva 'postom od ekrana'. Povezujući drevnu biblijsku poruku o postu s izazovima suvremenog života, ona sugerira kako odricanje od stalne izloženosti zaslonima može biti put prema izgradnji dubljih odnosa unutar obitelji.
Inspiracija za ovakvo promišljanje došla je nakon što je čula propovijed o medijskom postu. Dodatno ju je produbio razgovor s prijateljem, svećenikom koji je ujedno i psiholog i psihoterapeut. On joj je ukazao na 58. poglavlje Knjige proroka Izaije, gdje se istinski post ne tumači kao obično odricanje, već kao usmjeravanje prema drugom čovjeku, kroz suosjećanje, pomaganje onima u potrebi i njegovanje međuljudskih veza.
Psihologinja naglašava da sama tehnologija nije neprijatelj. Mobiteli i društvene mreže olakšavaju rad i održavaju ljude povezanima. Ključni problem nastaje kada počnu oduzimati vrijeme koje bi trebalo biti posvećeno najbližima. Postavlja pitanje koliko se puta tijekom dana dogodi da dijete želi nešto podijeliti s roditeljem, a zauzvrat dobije samo odgovor: 'Samo tren'.
U tom ključnom trenutku, ističe, dijete je možda željelo ispričati nešto važno, potražiti utjehu ili razumijevanje, a umjesto toga prima poruku da je ekran važniji od njega samog. Sličan obrazac ponašanja primjećuje i na godišnjim odmorima, gdje ljudi često više vremena utroše na fotografiranje trenutaka nego na njihovo stvarno proživljavanje.
"Danas, u vremenu u kojem mnogi od nas nisu zarobljeni nedostatkom hrane, nego viškom informacija, obavijesti, notifikacija i sadržaja koji nam stalno odvlače pogled od bližnjih, od prijatelja, pa i od naših partnera i naše djece", poručila je Gordana Buljan Flander za Narod.hr.
Kao klinička psihologinja, Buljan Flander se u svom radu često susreće s roditeljima koji imaju želju odgojiti empatičnu i emocionalno stabilnu djecu. Upozorava da se takve vrijednosti ne mogu razviti putem savjeta ili sadržaja na ekranima. Djeca neprestano promatraju ponašanje svojih roditelja, kako se odnose prema partneru, konobaru, spremačici ili starijoj osobi kojoj je potrebna pomoć.
"Djeca ne postaju empatična zato što smo im objasnili što je empatija, nego zato što su je više puta doživjela u vlastitoj obitelji", ističe psihologinja.
Brojna istraživanja potvrđuju da se dječji mozak razvija kroz interakcije s drugim ljudskim bićima. Nijedna aplikacija ne može zamijeniti roditeljev zainteresirani pogled, zajednički smijeh ili zagrljaj. Upravo kroz takve svakodnevne situacije dijete gradi osjećaj sigurnosti, pripadnosti i povjerenja u svijet oko sebe.
Psihologinja podsjeća na važan zaključak brojnih istraživanja, djeca ne razvijaju osjećaj sigurnosti samo zbog fizičke prisutnosti roditelja. Osjećaj sigurnosti se rađa kada su roditelji emocionalno dostupni, kada dijete osjeća da ga istinski gledaju, slušaju i da im je stalo do onoga što im govori.
"Ponekad će i pola sata naše pune pažnje vrijediti više nego cijeli dan proveden u istoj prostoriji, dok svatko gleda u svoj mobitel", naglašava ona.
Ljetni praznici predstavljaju idealnu priliku da obitelji zajedno uvedu vrijeme bez ekrana, bilo da se radi o nekoliko sati dnevno ili o određenim danima u tjednu. Posebno je važno da roditelji prvi odlože svoje uređaje. Time djeci šalju mnogo snažniju poruku od bilo kakve zabrane: poruku da su važnija od svake notifikacije, elektroničke pošte ili objave na društvenim mrežama.
Kada se ekrani maknu u stranu, otvara se prostor za zajedničke aktivnosti, društvene igre, plivanje, vožnju biciklom, večernje šetnje i duge razgovore u kojima roditelji mogu saznati što njihovo dijete misli, čega se boji, što ga veseli ili o čemu sanja. To je ujedno i prilika za zajedničko činjenje dobra, poput pomoći starijoj susjedi u kupnji ili posjeta baki i djedu bez žurbe.
Na kraju svoje objave, Buljan Flander se ponovno vraća Izaijinoj poruci. Ako je pravi post usmjeren na to da podignemo pogled sa sebe i primijetimo druge, onda bi to u današnje vrijeme moglo značiti i podići pogled s ekrana kako bismo ponovno vidjeli jedni druge, a posebno vlastitu djecu. Jer djeca jednog dana neće pamtiti koji su mobitel njihovi roditelji imali, već jesu li zajedno gradili dvorce od pijeska, dugo razgovarali i osjećali se viđeno i voljeno.
