Prof. Darko Marčinko, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, objašnjava ključne razlike između rijetkog poremećaja impulsa i namjerne destrukcije te što to znači za kaznenu odgovornost.
Prof. Darko Marčinko, psihijatar i predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, za Jutarnji list pojasnio je psihijatrijsko i forenzičko značenje piromanije te namjernog i svjesnog izazivanja požara. Naglasio je da se radi o dvije bitno različite pojave koje se u javnosti često pogrešno poistovjećuju.
Piromanija se definira kao psihijatrijsko stanje u kojem pojedinac više puta namjerno pali vatru, a sam čin paljenja predstavlja glavni cilj ponašanja, a ne sredstvo za postizanje drugih ciljeva. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, 10. izdanje, nosi šifru F63.1, a nova 11. klasifikacija svrstava je među poremećaje kontrole impulsa.
Marčinko opisuje tri vremenska razdoblja s tri sukladna mentalna stanja: "Prije izazivanja požara najčešće postoji napetost ili emocionalno uzbuđenje, često i jaka fascinacija, interes ili privlačnost prema vatri. Tijekom čina paljenja piroman osjeti smanjenje napetosti i osjećaj zadovoljstva ili olakšanja." Nakon čina reakcije su brojne i ovise o nizu čimbenika.
Da bi se postavila dijagnoza piromanije, moraju biti ispunjeni posebni uvjeti: najmanje jedno namjerno paljenje, povećana napetost ili uzbuđenje prije djela, te osjećaj zadovoljstva ili olakšanja nakon njega. Profesor ističe da je piromanija rijetka dijagnoza.
Kod namjernog i svjesnog izazivanja požara, požar može biti sredstvo psihološkog djelovanja. "Postoji temeljna povreda uz prateći bijes i/ili potrebu za osvetom/kontrolom. S druge strane, kod piromanije postoji obrazac: napetost i poriv/fascinacija vatrom, tako da izazivanje požara stvara zadovoljstvo/olakšanje", objašnjava Marčinko.
Iz psihodinamske perspektive, ključna razlika leži u ulozi koju vatra ima za pojedinca. Ako osoba namjerno podmeće požar, a nije riječ o piromaniji, požar se može razumjeti kao ponašanje kroz koje se izražava ili regulira neki dublji intrapsihički konflikt ili nelagodne emocije, poput mržnje, jer ih osoba ne može optimalno kontrolirati. "Dakle, pitanje nije samo 'Zašto je zapalio/la?', nego 'Što taj čin psihički predstavlja i čemu služi?'", kaže Marčinko.
Marčinko navodi osam ključnih psihodinamskih motiva osoba koje namjerno izazivaju požar: djelovanje umjesto verbalizacije ("acting out"), premještanje agresije, osjećaj kontrole i moći, osveta i odgovor na narcističnu povredu, simboličko izražavanje konflikta, privlačenje pažnje ili potvrde te eksternalizacija unutarnjeg konflikta.
U slučaju piromanije, vatra je uglavnom povezana s nagonom, uzbuđenjem i emocionalnim oslobađanjem samog čina. Kada se požar namjerno podmeće, on može služiti drugim svrhama: osveti, iskazivanju agresije, kontroli, kažnjavanju, prenošenju neizrecivih poruka ili upravljanju nepodnošljivim emocijama.
Forenzičko-psihijatrijske procjene počinitelja kaznenog djela namjernog i svjesnog podmetanja požara ukazuju na to da ne postoji piromanija u tipičnoj formi te da je učestalost psihijatrijskih poremećaja povišena. Posebno se ističu teži poremećaji ličnosti, antisocijalni ili narcistični tip, često udružen s popratnim sindromom malignog narcizma, te ovisnosti o alkoholu i psihoaktivnim tvarima.
"Većinski se radi o stanjima koja uključuju očuvanu ubrojivost te samim time postoji i puna kaznena odgovornost (puna kazna) kao posljedica počinjenja djela (dakle, ne radi se o osobama koje su djelo počinile u stanju neubrojivosti)", ističe Marčinko. Poremećaj ličnosti je medicinsko-psihološka činjenica, dok je ubrojivost pravno relevantna procjena psihičkog stanja u vrijeme počinjenja konkretnog djela.
Kod osoba koje su počinile kaznena djela namjernog paljenja, teži poremećaji ličnosti ne čine jedinstveni profil. Istraživanja i forenzička iskustva češće ukazuju na raznoliku skupinu, gdje se mogu naći antisocijalne, emocionalno nestabilne, narcistične i paranoidne osobine. U antisocijalnom obrascu, vatra se najčešće koristi kao sredstvo za ostvarenje cilja, poput osvete ili zlostavljanja drugih, dok kod piromanije sam čin paljenja ima središnju nagrađujuću funkciju.
