Puhovski: Srpska strana ne priznaje poraz
Dok Linta traži zabranu proslave 'Oluje' i ponavlja netočne tvrdnje o etničkom čišćenju, Puhovski analizira nepomirljive narative i podsjeća na zločine nad civilima za koje nitko nije odgovarao.
Dok Linta traži zabranu proslave 'Oluje' i ponavlja netočne tvrdnje o etničkom čišćenju, Puhovski analizira nepomirljive narative i podsjeća na zločine nad civilima za koje nitko nije odgovarao.
Svakog ljeta, pred godišnjicu vojno-redarstvene operacije "Oluja", iz Srbije stižu optužbe na račun Hrvatske. Ovoga puta inicijativu je pokrenuo Miodrag Linta, predsjednik "Saveza Srba iz regiona", zatraživši od Beograda da od Europske unije zatraži zabranu proslave "Oluje".
"Apsolutno je neprihvatljivo da jedna članica Europske unije svake godine slavi etničko čišćenje jednog naroda. U Hrvatskoj se slavi progon 250 tisuća Srba i ne priznaje se više od 2 tisuće srpskih žrtava, od toga više od tisuću i dvjesto civila. Na taj način Hrvatska ugrožava mir i suradnju sa Srbijom jer živi zarobljena u prošlosti", izjavio je Linta za Slobodnu Dalmaciju. Pritom se pozvao na presudu Međunarodnog suda pravde iz 2015. godine, tvrdeći da je "Oluja" kvalificirana kao etničko čišćenje, te na obveze iz Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji iz 2013. godine o procesuiranju ratnih zločina.
Riječ je o netočnoj interpretaciji. Žalbeno vijeće Haaškog suda pravomoćnom je presudom 2012. godine oslobodilo generale Antu Gotovinu i Mladena Markača i srušilo tezu o udruženom zločinačkom pothvatu. Međunarodni sud pravde 2015. odbacio je i hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu za genocid, utvrdivši da "Oluja" nije bila genocid niti etničko čišćenje s genocidnom namjerom.
Dok traju političke prepirke, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević ovoga je tjedna na komemoraciji u Komiću kod Udbine podsjetio na zločine koji su se dogodili nakon oslobodilačke operacije. U tom je selu u ljeto 1995. ubijeno i nestalo osam srpskih civila, među kojima 93-godišnja Sava Lavrnić i njezin sin Petar, dok je nepokretna Marija Brkljač živa spaljena u vlastitoj kući.
"Nijedna žrtva, hrvatska ili srpska, ne zaslužuje da bude zaboravljena. Nevinost žrtve ne ovisi o tome na čijoj je strani rođena. Tražimo da se nijedna ne dijeli na važniju i manje važnu, na onu koja zaslužuje istragu i onu koja je čeka uzalud", poručio je Milošević. Upozorio je da za zločin u Komiću ni nakon tri desetljeća nije podignuta optužnica te da je Ustavni sud nedavno treći put utvrdio neučinkovitost istrage za ratni zločin u Uzdolju kod Knina. "Neučinkovita istraga ponavlja se iz sela u selo, iz predmeta u predmet", zaključio je Milošević, koji je 2020. sudjelovao u proslavi "Oluje" u Kninu, a tri tjedna kasnije s potpredsjednikom Vlade i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom položio vijence u Gruborima za šestero ubijenih starijih civila.
Prof. dr. Žarko Puhovski, bivši član vrha Hrvatskog helsinškog odbora, za Slobodnu Dalmaciju analizirao je dvostruku prisilu koja je dovela do egzodusa Srba. "Oluja je velika pobjeda, veliki dan hrvatske nacije i hrvatske države, o tome nema nikakvog spora. Pitanje je cijene koja je pritom plaćena. A cijena je bila u tome da je iz Hrvatske pod prisilom izišlo između 125 i 150 tisuća državljana srpske nacionalnosti", ističe Puhovski.
Prema njegovim riječima, Srbija je željela srpsko stanovništvo naseliti na Kosovo, dok je hrvatska strana htjela teritorij sa što manje Srba kako ne bi bili "remetilački čimbenik", omiljeni izraz Franje Tuđmana. "Srpska strana bi htjela biti žrtva, a ne bi htjela priznati da je poražena. Hrvatska strana bi htjela biti pobjednik, a ne bi htjela priznati da je do pobjede došla na nasilan način", naglašava Puhovski. Dodaje da je u nizu situacija prelazeno preko onoga što je moralno i po međunarodnom pravu bilo dopušteno, s nekoliko stotina pobijenih civila nakon oslobađanja teritorija.
Operacija je, podsjeća Puhovski, u 84 sata oslobodila 10.000 četvornih kilometara tempom od više od 120 km2/h, što po njemu ne bi bilo moguće u realnim borbenim uvjetima i sugerira da se prava borba vodila uglavnom oko Petrinje. "Potpuno je nevjerojatno kako to srpska strana nije vidjela. Vjerojatno nije ni htjela vidjeti. Beograd je očito otpisao tzv. Krajinu, osobno ne vidim neko drugo objašnjenje. Sjećam se da sam dan nakon ulaska u Knin predvečer došao na Trg bana Jelačića u Zagrebu. Žive duše nije bilo, trg je bio sablasno prazan. Ljudi su očekivali bombardiranje Zagreba, strahujući od odmazde kakva se dogodila nakon 'Bljeska'. Nakon 'Oluje' napada nije bilo. Milošević se tog puta nije odlučio za borbu", zaključuje Puhovski.
HHO je još 1995. objavio prvi popis ubijenih civila. "Bilo je puno podataka koji nisu bili sasvim pouzdani jer su prikupljani u veoma teškim okolnostima. No nema dvojbe da se na svim popisima nestalih, koji su naknadno rađeni, nalaze žrtve koje su prvo bile na popisu HHO-a. Nema nijedne žrtve koja se nalazi na popisu Državnog odvjetništva, a da nije bila i na popisu Helsinškog odbora. Željeli smo javnosti pokazati da rat nije samo trijumf na krilima tenkova, nego da u njemu živote gube nevini ljudi", kaže Puhovski.
Danas, međutim, ne vidi prostor za pomirenje. "Stvari bi se s vremenom trebale, koliko je moguće, civilizirati. Ono što me brine jest da se one, kako vrijeme odmiče, zaoštravaju. Stalno se ponavlja jedna te ista priča, da nema pomirbe dok se ne kazne svi zločini. A u stvarnosti nema govora o tome da će se kazniti ni 10 posto zločina", upozorava Puhovski. Kao primjer sustavnog prihvaćanja zločina navodi slučaj obitelji Zec: "Grupa koja je u Zagrebu pobila obitelj Zec uhvaćena je, a potom oslobođena. Svi su dobili medalje predsjednika Republike, a jedan od njih bio je dvije godine tjelohranitelj drugog najmoćnijeg čovjeka u državi, tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Time je država, zapravo, prihvatila taj zločin kao svoj vlastiti."
