Dok su Večernje novosti i Politika 5. kolovoza 1995. pisale o udaru stotinu tisuća vojnika i tisućama granata, glavno propagandno oružje Slobodana Miloševića duboko je zakopalo vijest o slomu paradržave.
U današnjoj Srbiji službena politika i režimski mediji predstavljaju operaciju Oluja kao početak rata u Hrvatskoj, zanemarujući balvan-revoluciju iz ljeta 1990. i otvorenu agresiju koja je uslijedila godinu dana kasnije. No povijesni dokumenti svjedoče da su isti ti mediji 1995. godine na sve načine nastojali sakriti razmjere vojnog sloma Republike Srpske Krajine (RSK).
Radio-televizija Srbije, koja je služila kao ključno propagandno sredstvo u rukama Slobodana Miloševića, plasirala je informaciju o gubitku Knina tek nakon što je informativni program trajao punih dvadeset minuta. Još veći znak panike u Beogradu bilo je potpuno prešućivanje te vijesti od strane državne novinske agencije Tanjug. U međuvremenu, tiskani mediji nisu štedjeli na dramatičnim brojkama, Večernje novosti su 5. kolovoza 1995. izašle s naslovom "Udar sa 100.000 vojnika", dok je Politika izvijestila da je "Na Knin palo više od 2000 granata".
U prvim danima operacije beogradski su listovi obranu RSK opisivali kao stabilnu. Apel predsjednika Franje Tuđmana upućen hrvatskim Srbima da ne napuštaju svoje domove tamošnji su mediji okarakterizirali kao mješavinu uvreda i cinizma. S vremenom se fokus izvještavanja prebacio na izbjegličke kolone koje su zaustavljene pred Beogradom te na optužbe o zločinima hrvatskih snaga.
Danas mainstream mediji pod kontrolom vlasti bespogovorno slijede narativ o Oluji kao "najvećem progonu stanovništva u Europi nakon Drugog svjetskog rata" i "kulminaciji višedesetljetnog procesa istrebljenja Srba u Hrvatskoj". Aleksandar Vučić redovito na obljetnice poručuje kako "Srbija neće dozvoliti nove Oluje", a režimski Informer objavljuje naslovnice poput "Ustaše slave zločin" i "Državni vrh proslavlja srpski pogrom!".
Milan Martić, predsjednik RSK i osuđeni ratni zločinac, u razgovoru u Banjoj Luci ujesen 1995. opisao je potpuni raspad zapovjednog lanca. Govorio je o "općoj bježaniji" i "nezapamćenoj izdaji", prigovarajući što general Mile Mrkšić nije izvršio njegovu naredbu da se bombardira Zagreb. O samom početku Oluje izjavio je: "A lično o samom napadu, moram i to da kažem, niko me nije izvijestio, ni od moje Službe državne bezbjednosti, koji su također pobjegli dan ranije, niti me je general Mrkšić o napadu obavijestio."
Posljednji gradonačelnik Knina pod vlašću RSK, Drago Kovačević, ispričao je 2014. u Beogradu autoru ovog teksta kako je Martić satima nakon početka Oluje bezuspješno pokušavao dobiti Slobodana Miloševića. Kad je veza konačno uspostavljena i Martić upitao što da radi, Milošević mu je odbrusio da se ubije.
General Mile Mrkšić, posljednji zapovjednik Srpske vojske Krajine i kasnije osuđenik za zločine na Ovčari, 6. kolovoza 1995. poslao je pismo načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću. U njemu je napisao: "Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16 časova niti u Kninu niti u bilo kom mestu 4. 8. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda, sve dok nije potpisan akt veleizdaje od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18 časova, Kninjani, koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže."
Mrkšić je procijenio da je "realno bilo očekivati da jedinice SVK pruže otpor hrvatskoj vojsci u trajanju od najviše deset dana", ali do toga nije došlo "zbog evakuacije stanovništva, slabog morala, nezadovoljstva stanjem u Krajini te očekivanja da će neko drugi doći u RSK da brani narod".
Tjedan dana nakon kraja Oluje, na sjednici Vrhovnog savjeta obrane u Beogradu, prvo izlaganje održao je general Branko Krga, načelnik Obavještajne uprave Vojske Jugoslavije. Istaknuo je ulogu vanjskog faktora, ali i činjenicu da je politički vrh RSK bio opterećen borbom za vlast i brzim bogaćenjem.
Ubrzo nakon njega za riječ se uhvatio Slobodan Milošević s oštrim riječima: "Molim vas, 6000 Hrvata branilo je Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići iz samo tri pravca, nisu ga mogli braniti ni 12 sati. Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u 7 uveče, oni su naredili bežaniju. Pitanje je, ko je zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Utekli su kao zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije."
Miloševića je posebno razbjesnilo odbijanje plana Z-4 od strane kninskog vodstva. "Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se plan, a na drugoj se odbija da se brani!?" Srpska paradržava Republika Srpska Krajina, koja je postojala četiri godine, nestala je u samo četiri dana vojno-redarstvene operacije Oluja.
