Šimpraga iz Knina: "Sami 1995., sami i 2026." O srpskim zločinima ni riječi
Saborska zastupnica srpske nacionalne manjine uoči Dana pobjede objavila emotivnu poruku o položaju Srba, ne spominjući ratne zločine koji su prethodili Oluji.
Saborska zastupnica srpske nacionalne manjine uoči Dana pobjede objavila emotivnu poruku o položaju Srba, ne spominjući ratne zločine koji su prethodili Oluji.
Na sam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza 2026., saborska zastupnica srpske nacionalne manjine Anja Šimpraga oglasila se iz Knina porukom na društvenim mrežama. U njoj je opisala trajan osjećaj izoliranosti svoje zajednice. "31. godinu isti osjećaj. Sami 1995. godine, ali sami i danas 2026. godine. Usprkos svemu postojimo. Srbi u Hrvatskoj", stoji u njezinoj objavi. U cijelom tekstu, međutim, nije bilo mjesta za spomen genocida i etničkog čišćenja koje su početkom devedesetih provodili Srbi uz potporu Beograda, s ciljem ostvarenja projekta Velike Srbije.
Zastupnica je dalje razvila tezu o manjku međusobnog povjerenja u zemlji. "Hrvatskoj nedostaje povjerenje. Povjerenje da možemo govoriti o svojim sjećanjima, a da zbog toga nismo ničiji neprijatelji. Da možemo tugovati za svojim stradalima, a istovremeno poštovati tuđu bol", napisala je. Pojasnila je i kako se njezino osobno sjećanje na "Oluju" razlikuje od onog većine građana, ali je uvjerena da "Hrvatska može biti jača kada bude dovoljno mjesta za sva naša sjećanja".
Osim simbolike iz ratnog vremena, Šimpraga je Knin predstavila i kao mjesto koje vapi za ulaganjima i napretkom. U svojoj je objavi nabrojala ključne projekte za koje smatra da su prioritetni: nabavka CT uređaja za bolnicu, rekonstrukcija državne ceste Knin, Drniš, izgradnja vodovodne mreže, sanacija laguna, povećanje kapaciteta vrtića, uvođenje jednosmjenske nastave u osnovnoj školi, te izgradnja novih sportskih terena i bazena. "Knin je grad svih nas i možemo ga izgraditi zajedno. To je Hrvatska koja nam svima treba", poručila je za kraj.
Dok Šimpraga govori o osjećaju napuštenosti, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) iznio je opsežne podatke o stradanjima koja su dovela do vojno-redarstvene operacije. Procjenjuje se da je u Domovinskom ratu život izgubilo ili se vodi kao nestalo najmanje 19.500 hrvatskih državljana. Prema izvješću koje je predsjednik Franjo Tuđman podnio na zajedničkoj sjednici oba doma Sabora 15. siječnja 1996., na hrvatskoj strani bilo je 10.668 poginulih i 2.915 nestalih, odnosno ukupno 13.583 žrtve, uz 37.180 ranjenih osoba.
Među poginulim civilima evidentirano je 323 djece, iako se naglašava da ta brojka nije konačna. Više od 70 posto njih stradalo je od izravnog neprijateljskog djelovanja, poput granatiranja, mina ili snajperske vatre. Ukupan broj ranjenih dosegnuo je 30.578, od čega su 7.169 bili civili, 21.959 hrvatski branitelji, 58 pripadnici mirovnih snaga UN-a, a 613 vojnici neprijateljske strane. U skupini ranjenih civila bilo je 1.044 djece. Kao trajna posljedica ozljeda, kod 188 djece zaostao je neki oblik tjelesnog invaliditeta: 56 ih ima vrlo teški, 92 teški, a njih 40 umjereni stupanj invalidnosti. Bez jednog roditelja ostalo je 5.497 djece, dok je 74 djece izgubilo oba roditelja.
Na području koje je bilo pod okupacijom smrtno je stradalo najmanje 5.100 ljudi, većinom srpske nacionalnosti, a sudbina njih 797 ostala je nerazjašnjena. General Srpske vojske Krajine Milisav Sekulić iznio je podatak o 3.496 poginulih i 1.857 nestalih na srpskoj strani u razdoblju od lipnja 1991. do kolovoza 1995. godine. Od 1991. godine, kroz mrežu srpskih logora smještenih u Begejcima, Beogradu, Bileći, Glini, Kninu, Manjači, Morinju, Nišu, Sremskoj Mitrovici, Staroj Gradiški i Stojićevu, prošlo je oko 8.500 hrvatskih građana. Njih 300 ubijeno je u logorima na teritoriju Srbije.
Otkriće najmanje 145 masovnih i preko 1.200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina snažno sugerira da su likvidacije bile sustavno planirane. Iz tih je grobnica ekshumirano 3.782 tijela, a pozitivno su identificirani posmrtni ostaci 3.217 hrvatskih branitelja i civila, kako je dokumentirao autor Ivan Grujić u knjizi "Zatočeni i nestali u Domovinskom ratu". Ratna razaranja uništila su ili oštetila 217.009 stanova, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. Od toga broja, 495 su sakralni objekti, uglavnom katoličke crkve na područjima koja su bila pod srpskom okupacijom. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete je u svom završnom izvješću iz rujna 1999. godine ukupnu štetu procijenila na 37,1 milijardu američkih dolara.
Dokumentacija HMDCDR-a ne prešućuje ni zločine počinjene nad srpskim stanovništvom. Na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga, prije operacije "Oluja", pojedini civili srpske nacionalnosti ubijeni su u Gospiću, Osijeku, Sisku i Paulin Dvoru. Kao mjesta odmazde nad srpskim civilima bilježe se Pakračka poljana i područje Medačkog džepa. Nakon "Oluje", u zaseocima Grubori, Varivode i Gošići život je izgubila 21 osoba srpske nacionalnosti.
Sukob je ostavio katastrofalne demografske posljedice i na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Od početka velikosrpske agresije, više od 400.000 Hrvata bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. Srpske snage prognale su oko 210.000, a bošnjačko-muslimanske snage oko 190.000 Hrvata. U izvješću predsjednika Tuđmana iz siječnja 1996. navedeno je da je u Bosni i Hercegovini poginulo i nestalo 9.909 Hrvata, dok ih je 20.649 ranjeno.
