Spoj generacija je alkemija!
Hrvatska košarka ima priliku za novu dinastiju spajanjem generacija od 1994. do 2001., a mlađe kategorije daju nadu za budućnost.
Hrvatska košarka ima priliku za novu dinastiju spajanjem generacija od 1994. do 2001., a mlađe kategorije daju nadu za budućnost.
Bogdan Tanjević ostat će zapamćen kao prvi trener s ovih prostora koji je domaći klub odveo do naslova prvaka Europe. Učinio je to s Bosnom davne 1979. godine. Kroz njegovu karijeru prošle su sve veličine košarke s ovih prostora, bilo kao suigrači, igrači koje je vodio ili protivnici. Prije otprilike dvadeset godina, u razgovoru o talentima, Tanjević je svojom lucidnošću zaključio: "talent ti je kraća noga, to svi vide".
Prava je umjetnost, međutim, kako od talenta stvoriti vrhunskog igrača, odnosno kako cijeli niz talenata u jednoj selekciji ujediniti oko zajedničke ideje i od toga ubirati dugoročne plodove. Cjelokupna filozofija košarke s ovih prostora, spoj jedinstvenog stila i teškog rada, s vremenom je iznjedrila ono što se danas naziva "jugoslavenska škola košarke". Njezini najbolji učenici postali su Španjolci.
Pogoditi jednu generaciju, kao što su Španjolci učinili s igračima rođenima 1980. godine predvođenima Pauom Gasolom i Juanom Carlosom Navarrom, odlična je stvar. No, prava dinastija nastaje tek kada se u istu ideju spoji nekoliko sličnih generacija. To nije bio novi izum jer je Jugoslavija krajem osamdesetih upravo to imala, ujedinivši Dražena Petrovića i njegove vršnjake s nekoliko godina mlađim talentima poput Kukoča, Rađe i Divca te nešto starijeg Paspalja. Tada se to može pretvoriti u dinastiju.
U hrvatskoj reprezentativnoj košarci posljednje ozbiljno spajanje generacija dogodilo se kada su se povezali igrači rođeni 1984. godine, predvođeni Rokom Ukićem, a kasnije i Krunom Simonom, s onima rođenima krajem osamdesetih, koje je predvodio Bojan Bogdanović. Ta je kombinacija bila dovoljno snažna za polufinale Eurobasketa 2013. godine, a 2016. na Olimpijskim igrama Hrvatska je bila nadomak polufinala. Od tada je prošlo deset godina bez plasmana na Eurobasket ili Igre, što nije zanemariv podatak.
Sličan proces spajanja generacija odvija se i sada, što bi hrvatsku klupsku košarku moglo vratiti u ozbiljne gabarite. Spojena je generacija rođenih 1994. godine s Darijom Šarićem, generacija 1995. s Mariom Hezonjom, generacija 1997. iz koje je najbolji Ivica Zubac te igrači rođeni do 2001. godine, poput Karla Matkovića. Od te generacije realno je očekivati plasman na Svjetsko prvenstvo 2027., povratak na Olimpijske igre 2028. i značajnu ulogu na Eurobasketu 2029. godine.
Ljeto iza nas donijelo je solidne temelje za novo spajanje generacija nakon godina lutanja. Reprezentacija igrača rođenih 2006. i mlađih, kojoj je nedostajao najbolji igrač Michael Ružić, stigla je do četvrtfinala Eurobasketa gdje je na jednu loptu ispala od Francuza. Tu je selekciju predvodio Dino Subašić. U-18 selekcija pod vodstvom Tomislava Vučkovića imala je priliku u Rijeci za plasman u A diviziju, no nevjerojatno je izgubila četvrtfinale od Poljske. Da su zadržali prednost od sedam poena u zadnjoj minuti, bili bi među tri najbolja i promovirali se.
U-16 vrsta predvođena Lukom Ukićem dominantno je s osam pobjeda u Makedoniji stigla do A divizije, a u toj selekciji postoji čitav dijapazon potencijala. U projekciji hrvatske košarke za sljedeće desetljeće, ta će se generacija iz Makedonije morati spojiti s igračima rođenima nakon 2000. godine. Tu je i generacija rođena 2002. godine koju je predvodio Roko Prkačin, kao i generacija igrača na koledžima u kojoj su braća Ivišić i Jelavić. Ako se pogodi kemija, neće biti razloga za brigu.
