Suzana Rešetar ogorčena sustavom
Majka 17-godišnjeg sina s invaliditetom tvrdi da novi Pravilnik o procjeni potreba za osobnom asistencijom nije uveo obećani individualni pristup, već se sve svelo na administrativno ispunjavanje obrasca.
Majka 17-godišnjeg sina s invaliditetom tvrdi da novi Pravilnik o procjeni potreba za osobnom asistencijom nije uveo obećani individualni pristup, već se sve svelo na administrativno ispunjavanje obrasca.
"Ne možete život staviti u tablicu i očekivati da ga pretvorite u nulu ili desetku." Tim riječima Suzana Rešetar, majka 17-godišnjeg sina Ivana s invaliditetom i čelnica udruge Sjena, opisuje svoje iskustvo s komisijskom procjenom u postupku ostvarivanja prava na osobnu asistenciju. Umjesto uvida u stvarne potrebe, susrela se s onim što naziva pukim zadovoljavanjem administrativne forme.
Novi Pravilnik o procjeni potreba za osobnom asistencijom, donesen sukladno odluci Ustavnog suda, trebao je uvesti individualni pristup. Procjena se više nije trebala temeljiti isključivo na dijagnozi, već i na stvarnim životnim uvjetima i potrebama korisnika. U praksi je, tvrdi Rešetar, sve ostalo isto. Uvedena je orijentacijska lista pitanja koja se ispunjava pred komisijom, a na temelju zbrojenih bodova donosi se rješenje.
"To je zadovoljavanje administrativne forme. Ne znam kako bih to drugačije nazvala," rekla je Rešetar za Zadarski list. Komisiju su činile socijalna radnica i psihologinja koje njezinu obitelj vide prvi put. "Vide nas prvi put, ne znaju naš život, nemaju pojma što nas treba pitati. To bi trebala biti orijentacijska lista da znate odakle krenuti. A zapravo je to kompletan razgovor," pojasnila je.
Ona potrebe svog sina procjenjuje na oko 420 sati mjesečno, uključujući vrijeme provedeno u ustanovi. Boji se da bi konačno rješenje moglo donijeti manji broj sati od onoga što obitelj stvarno treba. "Kako da ja svoj život stavim u vaše pitanje da biste vi mogli napisati nula ili deset? Ne možete život staviti u tablicu," ogorčena je.
Obitelj je dobila prijedlog da se Ivan, koji je na pragu punoljetnosti, izmjesti u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava. Na to Rešetar ne pristaje jer nema dovoljno informacija o uvjetima i programu. "Ne mogu pristati da ode u centar gdje znam da su uvjeti loši. Želim znati tko će i što s njim raditi," naglasila je. Kao privremeno rješenje predložila je poludnevni boravak, ali ni za to nije dobila konkretne informacije.
Dodatno ju je zabrinulo što su na njezine upite odgovorili da su djelatnici na godišnjem odmoru. "Imamo ustanovu socijalne skrbi koja nema razrađen plan što u slučaju hitnih situacija. Znači, da ja sutra umrem, oni Ivana ne bi mogli izdvojiti jer su na godišnjem," rekla je. Naglašava da njezino dijete ne treba samo smještaj i obrok: "Moje dijete ne ide tamo na postelju i obrok, on treba imati plan i program aktivnosti."
Situaciju dodatno otežava činjenica da Rešetar za dva tjedna treba na operaciju, a ne zna tko će preuzeti brigu o Ivanu. Kao roditelj njegovatelj ima pravo na bolovanje, ali sustav nema predviđenu zamjenu. "Suprug bolovanje na Ivana ne može uzeti jer sam ja njegov roditelj njegovatelj. Možemo, dakle, samo varati sustav, što ne želimo. Najavila sam u lipnju bolovanje, nitko mi još iz sustava nije odgovorio. Bojim se da i neće. Odbolovat ću bez pomoći i zatvoriti bolovanje, tako će to biti," ispričala je.
Zahtjev za osobnog asistenta predala je 30. prosinca 2025. godine. Nakon toga uslijedila je požurnica, žalba Ministarstvu, a po isteku zakonskog roka i postupak pred Upravnim sudom zbog šutnje administracije. Vrijeme prolazi, postupci se ponavljaju, a konkretna pomoć izostaje. Suprug, koji ima 54 godine, iscrpljen je stalnom brigom, kao i ona sama. "Mi više ne možemo. Ivano je odrasla osoba, trebaju nam još jedne ruke," poručila je Rešetar.
