Sve više Hrvata tone u radno siromaštvo
Prosječna plaća u trgovini 1.180 eura, zaostatak 18,5 posto za prosjekom gospodarstva, a sindikati upozoravaju na rastući jaz između rada i pristojnog standarda.
Prosječna plaća u trgovini 1.180 eura, zaostatak 18,5 posto za prosjekom gospodarstva, a sindikati upozoravaju na rastući jaz između rada i pristojnog standarda.
Lice siromaštva u Hrvatskoj sve češće pripada prodavačici na punom radnom vremenu, medicinskoj sestri koja provodi noći na dežurstvima ili obitelji s dvoje zaposlenih roditelja koja pred kraj mjeseca prebrojava svaki euro do iduće plaće. Fenomen nazvan radno siromaštvo označava stanje u kojem stalni posao više ne jamči mogućnost plaćanja režija ili pune košare namirnica.
Četvero sugovornika, iz sindikalnih krugova, karitativnih organizacija i udruga koje se bave beskućništvom, potvrđuje isti trend: kontinuirano raste broj onih koji unatoč zaposlenju ne uspijevaju osigurati egzistencijalnu stabilnost.
Najizravnije posljedice jaza između radnog mjesta i pristojnog života osjećaju zaposleni u trgovinskom sektoru. Prema podacima Fine, prosječna neto plaća u maloprodaji tijekom 2025. dosegnula je 1.180 eura, no i dalje je za čitavih 18,5 posto niža od prosjeka hrvatskog gospodarstva.
Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić ističe kako se radnici bore s rastućim obujmom posla i kroničnim manjkom osoblja.
"Radnici u trgovini svakodnevno preuzimaju sve više obveza zbog kroničnog nedostatka dovoljnog broja zaposlenih, ali i zbog širenja usluga koje trgovci nude. Često obavljaju i dodatne zadatke, što povećava opterećenje i stres", opisala je Štulić za Novi list.
Otegotnu okolnost čine i neoporezivi dodaci na plaću koje poslodavci isplaćuju: radniku trenutno donose korist, ali izostanak uplata u mirovinski sustav dugoročno umanjuje buduću mirovinu.
"U posljednje tri godine minimalna plaća rasla je brže od plaća za složenija radna mjesta, što je dovelo do približavanja plaća za jednostavnije poslove i dijela plaća za zahtjevnija radna mjesta", naglasila je Štulić.
Nedostatak kadrova mijenja i samu organizaciju radnog dana.
"Radno vrijeme često se mijenja iz dana u dan, a radnici su putem različitih komunikacijskih kanala dostupni poslodavcima gotovo 24 sata dnevno. To značajno utječe na njihovu mogućnost odmora i kvalitetu privatnog života", upozorila je Štulić.
Zbog svega toga trgovina mladima sve rjeđe predstavlja trajni izbor karijere, već prije privremenu stanicu "dok ne nađu nešto bolje". Budući da žene čine više od 70 posto zaposlenih u maloprodaji, upravo one se, osim s nižim primanjima, najčešće susreću s mobingom i poteškoćama u usklađivanju profesionalnih i obiteljskih obaveza.
"Radnici često doživljavaju neugodne situacije jer kupci očekuju brzinu i usluge koje zbog nedostatka vremena ili zaposlenih nije uvijek moguće ostvariti", istaknula je Štulić.
Kao jedan od rijetkih pozitivnih pomaka izdvaja izmjene Zakona o trgovini koje su radnicima donijele veći broj slobodnih nedjelja i blagdana.
Slične probleme opisuje i Stjepan Topolnjak, predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naglašava da situacija nije jednoobrazna jer primanja znatno variraju ovisno o radnom mjestu i uvjetima.
"Zaposleni u bolnicama, koji rade u turnusima, dežurstvima i noću, imaju drugačije obračune plaća od radnika koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, domovima zdravlja, poliklinikama ili ljekarnama", rekao je Topolnjak za Novi list.
Najlošiji položaj imaju zaposlenici na poslovima najniže formalne složenosti: pomoćno osoblje, radnici u bolničkim kuhinjama, praonicama i održavanju. Njihova primanja često su tek neznatno iznad minimalne plaće.
"Upravo su ti radnici među najugroženijima jer su suočeni s rastom troškova života, a njihova primanja ne prate realne potrebe. Radi se o ljudima bez kojih zdravstvene ustanove i ustanove socijalne skrbi ne mogu funkcionirati", jasan je Topolnjak.
Nestašica kadra dodatno pogoršava prilike. Zadatke koje su nekad izvršavala dva ili tri čovjeka danas nerijetko preuzima jedna osoba.
"Zbog toga je radno opterećenje sve veće, češće dolazi do ozljeda na radu, a posljedično i do povećanja broja bolovanja", naveo je Topolnjak.
Ustanove najteže pronalaze radnike u Zagrebu, Istri, Primorju i Dalmaciji, regijama gdje ljudi lakše dolaze do bolje plaćenih poslova u turizmu i ugostiteljstvu. Riječ je o čitavom nizu zanimanja, od spremačica i djelatnika u praonicama do pomoćnih kuhinjskih radnika i kuhara.
Topolnjak smatra da odgovor mora doći s najviše razine.
"Vlada mora konačno prepoznati zašto postoji tako veliki deficit radne snage u zdravstvu i socijalnoj skrbi. Glavni razlozi su niske plaće i teški uvjeti rada. Bez promjene politike plaća posljedice će na kraju osjetiti i sami pacijenti i korisnici socijalne skrbi", poručio je.
Da radno siromaštvo nije tek teoretski pojam, potvrđuje i Elza Parlov, magistra socijalnog rada iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Među korisnicima njihove pomoći sve je više zaposlenih pojedinaca i cijelih obitelji koje uz redovita primanja ipak ne mogu pokriti osnovne troškove.
"Visoki troškovi stanovanja, energenata i hrane dovode ljude u situaciju da, iako rade, trebaju pomoć kako bi mogli živjeti dostojanstveno", izjavila je Parlov za Novi list.
Posebno su ranjivi samohrani roditelji, starije osobe i obitelji s više djece. Iza molbe za paketom hrane, objašnjava Parlov, nerijetko stoje dublji slojevi problema: dugotrajni stres, obiteljske krize, narušeni odnosi ili osjećaj bespomoćnosti.
"Sve češće susrećemo i ljude koji ne traže nužno hranu ili odjeću, nego prije svega razgovor i osjećaj da ih netko čuje, što pokazuje slabljenje tradicionalnih mreža podrške u društvu", pojasnila je Parlov.
Dok su nekada obitelj, susjedstvo i lokalna zajednica bili snažniji oslonac, danas mnogi u teškoćama ostaju potpuno sami.
"Pomoć ne može biti samo materijalna. Potrebni su razgovor, podrška, razumijevanje i vraćanje osjećaja dostojanstva i pripadnosti zajednici", poručila je Parlov.
Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, svjedoči o korjenitoj promjeni profila ljudi bez doma u proteklom desetljeću. Nakon krize iz 2008. među beskućnicima je bilo mnogo radno sposobnih koji su izgubili zaposlenje, no danas je situacija drukčija.
"U posljednje tri godine među beskućnicima gotovo da nema radno sposobnih ljudi, osim ako je riječ o osobama s teškim oblicima ovisnosti", pojasnio je Mlinar za Novi list.
Sve češće se u riziku od beskućništva nalaze starije osobe i umirovljenici koji formalno imaju krov nad glavom, ali više ne mogu podmirivati osnovne životne troškove. Mirovine ne prate rast cijena, osobito poskupljenja hrane i stanovanja. Posljedice su vidljive u Dnevnom centru za pomoć i podršku beskućnicima, gdje sve češće dolaze ljudi s adresom, a bez mogućnosti da plate struju ili grijanje.
Mlinar naglašava da gubitak doma nije isključivo stvar osobnih okolnosti.
"Beskućništvo se ne može objasniti samo problemima pojedinca. Jednako važnu ulogu imaju i strukturalni nedostaci, odnosno nedovoljna briga društva za zbrinjavanje i reintegraciju ljudi koji ostanu bez doma", naglasio je.
Kapaciteti sustava trenutno su ograničeni na svega 450 kreveta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se procjenjuje da u Hrvatskoj bez organiziranog smještaja živi najmanje 2.000 ljudi.
