Svjedok Oluje: 'Svake godine sjetim se ljudi kojih više nema'
Nenad Šarić Giga, 71-godišnji branitelj s kote Šuplja glava, prisjeća se pogibije brigadira Ivana Čanića Baje i važnosti ljudskosti u ratu.
Nenad Šarić Giga, 71-godišnji branitelj s kote Šuplja glava, prisjeća se pogibije brigadira Ivana Čanića Baje i važnosti ljudskosti u ratu.
Uoči još jedne obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, svoje potresno svjedočanstvo za Novi list podijelio je Nenad Šarić Giga, 71-godišnji dragovoljac Domovinskog rata, učitelj, sportaš i glazbenik. Kroz priču o gubitku suboraca i gorčini protjerivanja, njegova poruka ostaje usmjerena na ono najvažnije, ljude.
Šarić Giga, kojeg nazivaju "zadnjim trubadurom i romantikom Ličkog Osika", prisjetio se djetinjstva i mladosti prekinute ratom. Njega i ostarjelog oca Antu, poštenog dalmatinskog partizana koji je nakon Drugog svjetskog rata nastavio raditi u tvornici "Marko Orešković", prijatelji su preko noći protjerali iz rodnog mjesta, preimenovanog u Teslingrad.
Iako je mogao otići kod braće u Njemačku, odabrao je ostati u Lici. "Nisam mogao sebi dozvoliti napuštanje Like i Hrvatske. Bio sam sretan što sam gradić svoje mladosti mogao promatrati s kote Šuplja glava, na udaljenosti manjoj od kilometra", prisjetio se. Ondje je kao narednik 118. brigade, kasnije 118. Domobranske pukovnije, proveo gotovo cijeli rat, odbijajući na stotine neprijateljskih napada.
Ključni trenutak njegova sjećanja veže se uz 3. kolovoza 1995. godine. Te večeri njegovu je postrojbu obišao zapovjednik, brigadir Ivan Čanić Baja. "Svi koji su ga poznavali potvrdit će vam kako je to bio sjajan časnik, zapovjednik i čovjek. Malo nas je iznenadio kada je sav sretan govorio: 'Još samo da riješimo Oluju i okončamo ovaj prokleti i nametnuti rat!'", prepričao je Giga. Tada je prvi put čuo ime završne operacije. Postrojba je bila raspoređena na dionicu dugu osam kilometara, sve do kote Pogledalo.
Nažalost, to je bila posljednja zora za brigadira Baju. Poginuo je u izravnom napadu kod Široke Kule na Vujatovu brdu 4. kolovoza 1995., samo četiri dana prije svog 40. rođendana. Prije Oluje borio se na Tulovim gredama i u Medačkom džepu. Bio je najviše pozicionirani časnik Hrvatske vojske poginuo u Domovinskom ratu i postumno je promaknut u čin generala.
Kroz cijelo ratno iskustvo uz Gigu je bio i natporučnik topništva Zoran Trtica iz Gospića, čovjek za kojeg kaže da je "pravo čudo" što nije ranjen ili poginuo. Dok su mnogi suborci nakon rata posrnuli, Trtica je pronašao mir u umjetnosti.
"Često se našalim i govorim da je moj prijatelj Zoran u ratu bio maher za topništvo, nakon rata za traktor i motornu pilu, a sada nas je sve ugodno iznenadio kada je sve to zamijenio slikarskim kistom i štafelajem", ispričao je Giga. Njegovi sugrađani nedavno su u Gospiću mogli vidjeti 52 njegove slike, a prvu izložbu predstavio je u Otočcu. Prije rata, Martićeva ga je paravojska nekoliko puta privodila jer im je bio sumnjiv, bio je tih, nije se miješao u politiku i radio je svoj posao.
Giga se danas vratio u Lički Osik, gdje živi sa sinom Antom, a posebno mu je drago što mu je adresa upravo u Ulici generala Ivana Čanića Baje. Ipak, ne skriva gorčinu. "Jedna od nepravdi koju danas ne podnosim je ta što mi se ponekad čini da smo mi hrvatski branitelj nekome postali smetnja, da smo samo broj. Uglavnom živimo vrlo skromno i ništa ne tražimo", naglasio je.
Njegova životna filozofija, oblikovana ratom i djelima omiljenog pisca Remarquea, svodi se na jednostavnu misao: "Nisu važni činovi, važni su ljudi! Ja sam tijekom rata izgubio dvojicu vojnika i to je nešto što se ne zaboravlja. Svake Oluje sjetim se svih tih dragih ljudi kojih više nema."
